I misliti Srpski, zašto svi narodi ne počinju s jedne strane misliti o stvarima
Vuk Stefanović, iz predgovora Srpskom rječniku
Zapadna Evropa koja je od 16. stoleća dramatično ubrzano uvećavala svoje bogatstvo i moć, imperijalnim osvajanjima i kolonizacijom globalno se raširila i razvila u fenomen koji nazivamo civilizacijom Zapada.
To što danas postoje i unutar-zapadni rivaliteti, zatim napetosti, ili čak političke i vojne dominante Zapada koje uopšte i nisu sa evropskog tla, ne bi smelo da dovede u zabunu.
Kada je još posle Drugog svetskog rata razoren ius publicum europaeum, i stao da se pomalja uniformni globalistički poredak Pax Americana, naknadno reflektovan i teorijski etabliran kao „kraj istorije”, to je ipak bilo njeno istorijsko dovršenje i otelotvorenje njezina totaliteta. Bilo je to sabiranje i globalno rasprostiranje Zapadne Evrope, u krajnjim konsekvencama autentično njene lokalne istorije i kulture. U konsekvencama njenog humanizma, sekularne rascrkovljenosti i progredirajuće emancipacije razsinovljene individue.
Prva Evropa
Jezik je uvek taj koji iznosi na površinu čak najbrižljivije prikrivane motive i potisnute sadržaje. Na svom istinski maternjem jeziku, Zapad pod izrazom civilizacija, zapravo, misli isključivo na sebe. Upravo tako je, sa istom logikom skrivanja lokalizacije i potiskivanja svesti o ograničenom prostoru i određenom mestu, iščezla i cela jedna strana sveta iz izraza Zapadna Evropa. Ona se danas, bez traga istorijske svesti i kulture sećanja, čak i u Srbiji, zove prosto Evropa. Samo tako. Ne mali broj sportskih takmičenja podrazumeva i bliskoistočni Izrael u evropskoj zoni. Čak i na izboru za pesmu Evrovizije već godinama ravnopravno učestvuje i daleka Australija.
Međutim, sav taj rast i konsekventni razvoj, Zapadna Evropa je ostvarila u poslednjih pola milenijuma. I to izvlačeći se, svesno i organizovanim naporom, ispod duge i stare senke, prethodeće joj, prve Evrope.
Prva Evropa, u svom nedoglednom, višemilenijskom kontinuitetu, od praistorijskog metalnog doba i doseljavanja prvih grčkih naroda, pa sve do osmanskih osvajanja, bila je pozicionirana i istočnije i južnije od današnje Evrope. NJen središnji geografski objekat bilo je veliko, integralno Sredozemno more, od Azovskog mora do Herkulovih stupova, kako su Grci zvali kraj sveta, iliti Gibraltar. Mitskog titana Prometeja munjobija Zevs sankciono zakucava za Kavkaz, kao zavičajnu planinu evropskih bogova. Priča o zlatnom runu i Jasonovoj argonautici sastavni je deo i gruzijskog folklora.
U vreme Aleksandra, recimo, istočne granice Evrope bile su kod Kabula, ka kojem se ova naginjala i kroz celu istoriju Rima. Dakako, pod civilizacijskim opterećenjem dominantnih urbanih centara, poput Aleksandrije, Antiohije, Gaze, Tira, Sidona, Damaska.. Grad i civilizacija, to je bio Istok.
Grad Rim jeste bio najveći, ali i usamljeni urbani izuzetak na Zapadu. Uostalom, kada preci današnjih Evropljana, tadašnji evropski varvari, budu počeli da opsedaju grad Rim, to će i biti prvi signal i konačni razlog za građenje Carigrada. Glavni grad Rimske imperije zahtevao je istočniji, a to će reći urbanizovan i civilizovan kontekst u svom širem okruženju.
Naprosto, Zapad evropskog kontinenta je za prvu Evropu bio marginalni, periferijski prostor, dominantno varvarski, a takav je status, manje-više, uživao i pošto je hristijanizovan, čak i nakon krunisanja prvih tamošnjih hrišćanskih vladara.
Hiljadu godina pravoslavne rimske imperije predstavljaju i poslednji milenijum prve Evrope. Otuda će upravo pravoslavlje biti osnovna identifikaciona karakteristika i suština Evrope od koje se njen Zapad hteo odvojiti i emancipovati. Ortodoksija, kao dosledno, strogo i sistematsko odbijanje svake promene, modernizacije, prilagođavanja, rečju svakog kvarenja božanskog zaveta ljudskom mudrošću i potrebama sveta, njena jedina, sveta, saborna i aposltolska Crkva, postali su simbol i zaštitni znak poretka u kojem je Zapad zarobljen. Kosmos i smisao u kom nema mesta za njegove sveže, sirove, vitalne i neukroćene, ali narasle težnje.
Turska osvajanja označila su dobar čas. Novo vreme i novi početak za Zapadnu Evropu, a definitivni kraj mastodonske prve Evrope i njenoga beskrajnog kontinuiteta.
Kosovski zavet
Otkriće Istočnog pitanja u diplomatiji i publicistici Zapadne Evrope 19. stoleća od prvorazrednog je geopolitičkog i kulturno-istorijskog značaja. Posle nekoliko stoleća uzdizanja, Zapad otkriva kako neprijateljska, prva Evropa, ne samo da nije iščezla u tami minulih vekova, te da je živa i prisutna, nego se, avaj, podiže i obnavlja.
Konkretnije, otkriće Istočnog pitanja je prepoznavanje Rusije kao novog stožera i vodeće sile pravoslavnog sveta, počev od 18. veka, te sledstveno i glavne pretnje. Pritom, Rusija je tada bila geografski mnogo veća i silnija od savremene Rusije. To je bila imperija na tri kontinenta, kojoj ne samo da su pripadale teritorije mnogih današnjih evropskih zemalja, nego se, na primer, i na američkom tlu graničila sa tadašnjim Meksikom. To je bukvalno bilo carstvo preko celog sveta, u kojem sunce i izlazi i zalazi, jer su se i najistočnija i najzapadnija geografska tačka nalazile na njenoj teritoriji.
Na to je mislio i Putin u onoj novogodišnjoj šali koja je kružila kao mim po društvenim mrežama. Predsedniku predstavljaju najuspešnijeg ruskog školarca, besprekorno odevenog, s leptir mašnom, i dok čitaju njegove uspehe, nagrade i priznanja, predsednik ga pita: ‘’Znaš li gde se završavaju granice Rusije?’’. Đačić duboko uzima vazduh i kao iz puške deklamuje ono što se u školi na tu temu učilo. Kad, predsednik se smeši, blagonaklono ga zagrli, prekine i u poverenju kaže: „Zapamti, granice Rusije se nigde ne završavaju!”
To je valjda taj beskrajni plavi krug, a u njemu zvezda. Međutim, oni manje poetični, činjenički ipak konstatuju sistematsko demografsko i teritorijalno smanjivanje Rusije.
U ovom prostorno evidentnom opadanju prve Evrope, to jest Trećeg Rima, tačnije ruskog carstva, neki vide očiglednu potvrdu zapadnog uspeha i efikasnosti u rešavanju Istočnog pitanja. Međutim, ovde se upravo naglašava da je suština Istočnog pitanja pitanje pravoslavlja. Tačnije, hrišćanske ortodoksije, te teme Boga, autentičnosti NJegove Objave i realnosti NJegovog prisustva. A to onda znači da u konačnici Istočno pitanje nije ni političko, ni vojno, nego biblijsko. Učestvuju tu razne politike i vojske, ali ga na kraju, ipak, rešavaju nebeske sile i legije vojski anđeoskih.
Za nas, međutim, ovo znači nešto drugo. Najpre to, da i ako se nalazimo u središtu Istočnog pitanja, to ipak ne znači da smo upravo mi nekakav odlučujući faktor, niti da smo pozvani da ga rešavamo. NJegov primarni adresat je ipak Rusija. Naravno, kao „mali Rusi”, kao „neoprani Rusi”, kao „pravoslavna džamahirija”, kako god, mi smo u paketu, neminovno involvirani. Međutim, više da ga trpimo i strpljivo podnosimo, nego da ga rešavamo.
Još je važnije, za nas kao i ostale pravoslavne narode, da ga mi moramo rešiti, najpre i pre svega, u sebi. Kao pitanje pravoslavlja, Istočno pitanje je unutrašnje, duhovno pitanje. To znači, da ga rešavamo kao poluzabranjeni entitet, kao narod i saborna zajednica, ali u njoj i sa njom, svako za sebe, ponaosob.
Ono što je na tom putu čudesno i zadivljujuće, rekli bismo čitavo nemoguće, e da ne znamo da je reč o natprirodnim stvarima, jeste činjenica da je nama buduće geopolitičko rešenje Istočnog pitanja ostavljeno u nasleđe od naši davnih predaka. Anticipirano o samom koncu prve Evrope i vizantijskog komonvelta, stolećima pre njegovog teorijskog otkrića i rubriciranja na Zapadu, ono je nama postavljeno i razrešeno u formi nacionalnog zavetnog predanja. Jezikom našeg nasleđa, i u perspektivi našeg istorijskog iskustva, Istočno pitanje se zove Kosovski zavet.
On je samo po formi sačuvan i do nas donet u obliku mita. Tačnije, u formulativima i metru usmenog narodnog predanja. Međutim, semantički, kao i po svojoj duhovnoj sadržini, to je delo tanane preuzvišenosti duha. Kako je sinaitsko bogoslovlje predmetnog perioda i savaitska, svetogorska, mistična teologija isihazma došla u dodir sa guslarskom narodnom pesmom, kako su se duhovni elitizam pravoslavne askeze i narodni osećaj života u zajednici povezali, te slili u jedno, do danas je neodgonetnuta tajna. I istoričari književnosti i teolozi, više opipavaju, naslućuju i dive se, nego što bi se reklo da nude odgovore.
Znajući sopstveno narodno predanje, rešenje i konačni odgovor na Istočno pitanje zna svako dete u Srbiji. Čitavo prozirući stoleće pred nama, najpreciznije i najpregnantnije ga je izrazio, potkraj života, blaženopočivši srpski patrijarh Pavle. NJegovim rečima dajemo zaključan i konačni odgovor života pod znakom Istočnog pitanja:
„Kosovo će u 21. veku biti mera i provera svih nas, od skromnih trudbenika, do patrijarha i vođa srpskog plemena. Ne budemo li dostojni Kosova, nećemo biti dostojni ni svog zemaljskog postojanja. Nestaćemo, kao da nas nije ni bilo, a na našem mestu živeće neko drugi.”
Piše: Saša Milenić
