Građani su godinama u Srbiji svašta trpeli i gledali, ali je tek pad nadstrešnice u Novom Sadu, 1. novembra 2024. godine, bio odlučujući okidač. Tada je Srbija, prvi put, posle mnogo godina, zdušno reagovala. Građani su tražili odgovornost, a na čelu kolone bili su studenti.
Umesto odgovornosti, vlast je nudila zamene. Umesto celokupne dokumentacije o rekonstrukciji, Vučić je nudio jeftine stanove za mlade. Umesto da tužilaštvo procesuira odgovorne, meta napada postali su oni koji odgovornost traže. Na studente je pušten polusvet, a od tog polusveta u centru Beograda, u Pionirskom parku, napravljena je najveća deponija u prestonici, takozvani Ćacilend. U vladi koja je bar na papiru bila proevropska ministar informisanja postao je čovek koji je javno palio zastavu Evropske unije. Vojislav Šešelj postao je svakodnevni analitičar svih društvenih događaja, zajedno sa opskurnim likovima iz raznih službi.
Tu se nije stalo. Na najvećem protestu u istoriji Srbije, 15. marta 2025. godine, hiljade ljudi u istom trenu doživele su isti strah i isti beg, a vlast je uporno negirala da je upotrebljen zvučni top, umesto da dozvoli nezavisnu istragu. Studenti su privođeni i hapšeni, neki samo zbog objava na društvenim mrežama. Mirni demonstranti prebijani su na ulicama, neretko od ljudi sa fantomkama. Prosvetarima koji su podržali studente skidane su plate, zaposlenima u javnom sektoru pretilo se otkazima, a direktori škola i ustanova smenjivani su zbog stava. Tako izgleda država koja se plaši sopstvenih građana.
Avgusta 2025. godine miran protest u Valjevu završio se policijskim nasiljem kakvo taj grad ne pamti: desetine privedenih, najviše mladih, mnogi povređeni, među njima i maloletnik. Dvadeset sedam građana podnelo je krivične prijave protiv dvadeset osam policajaca. Privedeni studenti držani su vezanih ruku, licem prema zidu ili ka podu, po policijskim stanicama i u podrumu zgrade Vlade. U Novom Pazaru, usred noći, studente su iz zgrade univerziteta izbacivali ljudi iz privatnog obezbeđenja angažovani u Kraljevu.
Dok se sve to dešava, državni vrh je Božić proslavio u studiju Informera, u direktnom prenosu, uz pevača koji je osuđivan za ubistvo osamnaestogodišnje devojke. Predsednik države, predsednica Skupštine i ministri smenjivali su se u studiju uz njegovu muziku. Teško je zamisliti jasniju poruku ko je u tom sistemu bio dobrodošao.
Obećanja i život
Srpska napredna stranka dolazi na vlast 2012. na talasu velikih obećanja. Borba protiv korupcije bila je u prvom planu. Zatim zaštita nacionalnih interesa. Pa kraj partokratije, partijskog zapošljavanja i nepotizma. Konačno, brže i odlučnije reforme.
Četrnaest godina kasnije, bilans je porazan upravo na tim poljima koja je sama vlast izabrala kao merilo. Korupcija nije iskorenjena, nego je postala sistem. Partijska knjižica postala je preduslov za posao u javnom sektoru. Reforme pravosuđa, javne uprave i medijskog sektora ostale su na papiru, ili su sprovođene tako da se ništa suštinski ne promeni. A nacionalni interes postao je reč kojom je zatvarana svaka neprijatna rasprava.
Umesto obećanog reda, stvorena je lažna, kvazi elita. Od izbacivača po klubovima pravili su biznismene, od zelenaša bankare, od kriminalaca investitore i motore privrednog razvoja. Poreklo novca nije bilo važno, važna je bila odanost. Na najodgovornijim mestima nisu se nalazili najsposobniji, nego najodaniji. Stručnost je postala smetnja, a poslušnost preporuka.
Javni sektor pretvoren je u partijski rezervoar glasova. Partijski šefovi pritiskali su činovnike i zaposlene da skupljaju takozvane kapilarne glasove, da donose spiskove rođaka, komšija i prijatelja koji će glasati „kako treba“. Hiljade ljudi godinama su držane na ugovorima na određeno vreme, bez sigurnosti i bez prava da kažu šta misle. Taj nesiguran status nije bio slučajnost, nego metod: ko je zavisio od produženja ugovora, zavisio je i od partijske poslušnosti.
Kragujevac to zna bolje od mnogih. Nikada ovaj grad nije imao šefove gradskih uprava na biračkim mestima kao predstavnike vladajuće stranke. LJudi koji bi trebalo podjednako da služe svim građanima, na dan izbora brinuli su o glasovima jedne partije. To je najbolja slika onoga u šta je pretvorena država: u plen, a ne u servis građana.
Taj sistem imao je i svoju banku. Alta banka, u vlasništvu biznismena koga su mediji godinama opisivali kao bliskog vladajućoj stranci, dobijala je velike poslove sa državnim preduzećima, dok joj je Evropska centralna banka istovremeno zabranila preuzimanje jedne austrijske banke.
Ni sport nije ostao pošteđen. Zvezdan Terzić, koji je godinama bio pod optužnicom, a jedno vreme i u bekstvu, postao je generalni direktor našeg najtrofejnijeg kluba. U isto vreme, najveći sportisti koje je Srbija imala ponižavani su u provladinim tabloidima čim bi stali uz studente: Novak Đoković, Nemanja Vidić, Dejan Bodiroga, Vladimir Štimac, Željko Obradović. LJudi koji su ovoj zemlji doneli najviše slave proglašavani su izdajnicima.
Ovaj period imao je i svoju estradu. Nikada ranije toliko pevača narodne muzike nije pevalo pod šatorima na stranačkim skupovima. Kampanje su ličile na vašare, a politika na rijaliti. Ali građani Srbije nisu za pod šatru, bar većina njih. Srbija ima svoje pisce, naučnike, lekare, učitelje i mlade ljude koji uče i rade, i upravo su oni pokazali šta je ova zemlja zaista.
Najtačnija mera uspešnosti jedne vlasti nije ono što obeća, nego ono što razreši. Ova vlast nije razrešila nijednu veliku aferu.
Počelo je sa Savamalom 2016. godine, kada su ljudi sa fantomkama noću rušili objekte u centru prestonice, dok policija nije odgovarala na pozive građana. Odgovornih nema ni deset godina kasnije.
Ubistvo Olivera Ivanovića u Kosovskoj Mitrovici, januara 2018. godine takođe čeka da se pred licem pravde nađu krivci.
Smrt Vladimira Cvijana, nekadašnjeg člana Predsedništva SNS-a, koji se posle razlaza sa vrhom stranke javno suprotstavio Vučiću, ostala je jedna od najmračnijih zagonetki ovog perioda. Navodno se utopio u Dunavu januara 2018. godine, a javnost je za to saznala tek posle tri godine. Tužilaštvo je predmet arhiviralo, a pitanje zašto se o smrti bivšeg funkcionera vladajuće stranke toliko dugo ćutalo i danas stoji bez odgovora.
Marta 2015. godine u padu vojnog helikoptera poginulo je sedmoro ljudi, među njima i beba stara pet dana. Tužilaštvo je zaključilo da niko nije krivično odgovoran, a političke odgovornosti nije ni bilo. Umesto nje čuli smo da se ministri „ne daju“. Tadašnji ministar odbrane Bratislav Gašić smenjen je tek kasnije, i to ne zbog helikoptera, nego zbog prostačke, seksističke opaske upućene novinarki. Nekoliko godina kasnije isti čovek postavljen je za direktora BIA.
Jovanjica nikada nije dobila epilog, a početkom ove godine, u selu Konjuh kod Kruševca, policija je u objektima koje su koristili odbornik SNS u Kruševcu i njegov sin pronašla pet tona marihuane, što je najveća zaplena te droge u istoriji Srbije. Umesto nagrade, prema pisanju KRIK-a, petnaestak policijskih starešina koji su izveli tu akciju kasnije je sklonjeno sa svojih mesta.
Onda je došao Senjak. U restoranu u jednom od najelitnijih beogradskih naselja ubijen je Aleksandar Nešović. Njegovo telo stavljeno je u bure, zaliveno malterom i zakopano kod Jarkovaca. Među uhapšenima našao se načelnik beogradske policije. Teško je zamisliti mučniju sliku jednog sistema: telo zabetonirano u buretu, a u istrazi ljudi koji je trebalo da štite red i zakon.
Studenti su probili mrak
Sve to su građani znali, ili slutili. Ali, nezadovoljstvo dugo nije imalo glas, jer je Srbijom vladao medijski mrak. Televizije sa nacionalnom frekvencijom, tabloidi i lokalni portali vodili su istu kampanju: svako ko misli drugačije je izdajnik, strani plaćenik, terorista, ustaša.
Te iste etikete prikačene su i studentima. Ali, studenti su uradili ono što opozicija godinama nije umela. Artikulisali su nezadovoljstvo ljudi koji nisu ni levi ni desni, nego samo umorni od laži. Pešačili su od grada do grada, ulazili u sela, kucali na vrata. U Kragujevcu smo ih dočekali na Sretenje 2025. godine i videli koliko je ta poruka dopirala do ljudi koji nikada ranije nisu izlazili na ulicu.
Poruka je bila jednostavna: hoćemo državu u kojoj institucije rade. I ta poruka je, uprkos svim etiketama, stigla do većine građana. Medijski mrak je anuliran ne kontrakampanjom, nego direktnim razgovorom sa ljudima.
Onda dolazi najvažniji deo. Biće onih koji će svako pominjanje odgovornosti nazvati revanšizmom. Zato treba jasno reći gde je razlika. Revanšizam kažnjava ljude zbog toga ko su i za koga su glasali. Odgovornost traži da odgovaraju oni koji su prekršili zakon, i to pred nezavisnim tužilaštvom i sudom, uz pravo na odbranu. Gotovo dva miliona građana glasalo je za Vučićevu listu. Oni nisu meta i ne smeju postati meta. Meta mora biti svaki dinar koji je nestao i svaki zločin koji je zataškan.
Zato je bitno da se svaka afera, od Savamale do Senjaka, otvori iznova i razreši do kraja. Ne zbog osvete, nego zato što država u kojoj se zločini ne razrešavaju nije država, nego teritorija.
Posebno pitanje su mediji. Ne radi se o tome šta je ko mislio ili govorio, jer sloboda govora mora važiti i za one koji su je drugima uskraćivali. Radi se o javnom novcu.
Treba ispitati ko je, po kojim projektima i konkursima, dobijao novac iz državnog, pokrajinskog i opštinskih budžeta, od televizija sa nacionalnom frekvencijom do lokalnih portala. Koliko su javna preduzeća plaćala oglašavanje i kome. Šta je za taj novac zaista proizvedeno: informisanje javnosti ili sejanje mržnje među građanima Srbije?
Posebnu pažnju zaslužuju lokalni mediji, pa i oni u našem gradu, koji su godinama bili korisnici budžetskog novca. Umesto da informišu sugrađane, prenosili su neistine o studentima i o onima koje su proglašavali njihovim vođama i trovali javno mnjenje. Mnogi od onih koji su u tome učestvovali danas su uhlebljeni u javnom sektoru. I to treba utvrditi: ko su, gde su i po kom osnovu.
Dok su mediji finansirani budžetskim novcem sejalili laži, klevete i primitivizam, oni koji se bave ozbiljnim novinarstvom ostajali su bez novca. Novinari od karijere, ljudi sa decenijama iskustva, dovedeni su na rub egzistencije.
Najbolniji primer imamo u sopstvenom gradu. Nekada ugledna Radio-televizija Kragujevac danas emituje program Informera, i sve to iz budžeta grada Kragujevca. Pretvorena je u repetitor tuđe propagande, koju plaćamo svi mi.
A o nacionalnom ponosu ne mogu da nas uče oni koji sebe nazivaju zavetnicima, a koji su ćutali dok je zemlja pljačkana. Patriotizam nije parola sa bine, nego poštena služba svojoj zemlji: da se ne krade, da se ne laže i da se zakon poštuje.
Isto važi i za službe bezbednosti. Bezbednosno-informativna agencija mora da radi ono što joj Ustav i zakon nalažu, da štiti državu i građane, a ne da prati i prisluškuje protivnike režima. Kada se zna da je među metama špijunskog softvera bio i rektor Univerziteta u Beogradu, jasno je koliko je daleko taj sistem otišao. Mora se utvrditi ko je naređivao praćenje, ko ga je sprovodio i gde su ti podaci danas.
***
Srbija je posle 2000. godine već jednom propustila priliku da sa prošlošću raščisti do kraja. Cenu te nedovršenosti plaćali smo narednih dvadeset godina, jer su se ljudi koji nikada nisu odgovarali vratili. Ova pobeda ne sme da prođe na isti način.
Zato Srbiji sada treba nekoliko hiljada odgovornih i stručnih ljudi. Ne da bi se jedna partijska armija zamenila drugom, nego da bi najveći deo aparata koji je SNS izgradio kao svoju oligarhiju bio smenjen po zakonu i uz javne konkurse, a na ta mesta došli ljudi koji znaju posao i koji će konačno početi da rade za građane.
Odgovornost nije osveta. Odgovornost je jedina garancija da se ovo više nikada neće ponoviti.
Piše Zlatko Milić, advokat iz Kragujevca

1 коментар
Odlična analiza stanja u državi i društvu!
Treba reagovati brzo i odlučno da se popravlja sve u državi i kod nas u Kragujevcu, jer nema oblasti gde nisu napravili haos. Od privrede, ekonomije, urbanizma, kulture, sporta itd.
Napravili su svoju prćiju da se bahate, pljačaju, ucenjuju i niz drugih gadosti.
Treba da se uradi ozbiljna revizija svih delatnosti u svim segmentima, jer je svuda napravljeno niz prekršaja i bezbroj krivičnih dela za koja mora da se snosi odgovornost.
Ono što je meni blisko, sport, nije bio pošteđen mnogih prekršaja, iživljavanja, korupcije i drugig nepravilnosti i bahatosti, a sve to su radile neznalice koje su bile partiski posušnici sns-a.
Hitno treba sve preispitati i ukloniti one koji su tolike godine pravili silne zulume i mnoge čestite ljude povređivali, šikanirali i maltretirali na mnodo načina!