Narativ nebeskog naroda je toliko blizak primitivnoj kolektivnoj svesti našeg naroda da se malo-malo pa pojavi. Nastao je posle Kosovskog boja kad se u narodnoj pesmi car Lazar opredeljuje za nebesko carstvo i time pristaje na gubitak Kosovske bitke. Jedan mogući scenario je sledeći:
Godine 1386. odigrala se bitka kod Pločnika u Toplici između snaga kneza Lazara i dela Muratove vojske. Bitka se odvijala u šikari i Srbi su pobedili. Onda je Murat opremio veću vojsku i poslao je na Srbiju, a knez Lazar je skupio srpske velikaše i sačekao ih na otvorenom, na polju Kosovu, i izgubio bitku. Pisac narodne pesme, verovatno neki obrazovani vlastelin, nije mogao sebi da objasni zašto je Lazar, koji je znao kako je pobedio na Pločniku, izašao pred Murata na otvoreno polje, pa je dodao to uzvišeno objašnjenje o nebeskom carstvu.
No, narativ se proširio i recikliraju ga, svako malo, neki eksplicitno (Milošević), neki implicitno (Vučić). To je njihova „vizija”. A svi oni žele da budu vizionari više nego išta. Nekima je aparat pravio prećutnu sliku vizionara (Milošević), a neki sami forsiraju tu sliku o sebi (Vučić). Ovaj drugi podstiče svoje doglavnike da ga tako nazivaju u javnosti.
Vizionar koji vas vraća vekovima unazad, onaj koji ima kontraviziju, zove se KONTRAVIZOR. Jer za viziju nije dovoljan vid, potreban je UVID. Ili, što reče Platon Antistenu, „oči imaš pa konja vidiš, a pameti nemaš pa konjstvo ne vidiš”. Ni grčki filozofi nisu razgovarali u rukavicama, ali su ipak imali onaj lepi urbanitet, koji nama posle dve i po hiljade godina nedostaje. „Lepi urbanitet” je Hegelov pojam kojom on označava dostizanje nivoa u dijalogu kad poštuješ drugu samosvest i tretiraš je kao sebi ravnu.
Mi još uvek moralno ubijamo svoje oponente, gde oni da nam budu ravni, oni su gnjide. Čak moralno ubijamo i istorijske ličnosti koje nam nisu po volji. Najnoviji primer je predlog da se Titovi zemni ostaci izmeste iz Kuće cveća. Ljudi, Josip Broz je bio predsednik one države u koju smo mi utopili svoj suverenitet i to je istorija, koja ne može da se izbriše.
No, kad ode u Pambukovicu, naš kontravizor prilagođava svoj diskurs okruženju, te kaže: „Vi ste mi bitniji od Šidera, Šenaha i ostalih”. Podrazumeva se, pošto ste vi nebeski narod, a oni su prizemne (nisu nebeske, mada nas nebeski maltretiraju, traže poštene izbore) siledžije. Ali, tu postoji i izvesna doza malograđanskog prezira prema onome što ne razumeš, jer kakve veze imaju pošteni izbori, izbori su izbori, misli naš kontravizor, šta ja mogu opoziciji kad je narod neće. Naša vlast praktično priznaje izborni turizam, ali tvrdi da je to normalno – ljudi menjaju prebivališta, pa šta?
Sledeća kontravizija jeste da je svet pred novim globalnim sukobom u kome će da pobede snage koje su bolje za Srbe, a to su Rusija i Kina. Osvald Špengler je odmah posle kraja Prvog svetskog rata objavio knjigu „Propast Zapada”, u kojoj po analogiji sa propašću grčko-rimske civilizacije, koju je zamenila zapadno-evropska, predviđa kraj ove potonje posle pedesetih godina prošlog veka.
„Propast zapada” zasniva se na zaključivanju po analogiji, koje je nepouzdanije od induktivno-deduktivnog metoda, a zahtevalo je uključivanje mnogo misticizma, te su je istoričari odbacili (i to i Zapadni i marksistički), ali su neke njene ideje ostale u opticaju i čim nastupi nova kriza – potežu se. O tome svedoči buka koja se podigla oko Fukujamine teze o kraju istorije.
Ali, Kina, mada pozdravlja neke rezultate Putinove avanture u Ukrajini, kao što je izbacivanje dolara iz platnog prometa, ipak daje Rusima sve više mlaku podršku, te se čak ne odlučuje da pruži pomoć u naoružanju, pošto ne smatra vojni sukob za rešenje svetskih problema. Dakle, videćemo, ali izgleda da su se naši vizionari malo preračunali.
Vizionar je neko ko nameće masi svoje ideje (rizikujući čak i svoj život, kao Zoran Đinđić), a ne neko ko podilazi masi. Jer, mnjenje koje vlada u Srbiji upravo se hrani bipolarnim poretkom. Dakle, u svetu postoje dva pola, jedan Zapad, neprijateljski je, a drugi Istok, prijateljski je. Ali, vizionar bi trebalo da zna da ništa nije crno-belo i da to saopšti glasačkoj masi – da je isti taj Zapad bio kroz istoriju strašno naklonjen Srbiji, jer smo mi Srbi, koji smo u doba Vizantije kaskali za Bugarskom (Bugarska je pre Srbije postala carstvo), stvarajući kasnije uz pomoć Zapada veliku državu kakva je bila Jugoslavija, pre od Bugara postali prvorazredna sila na Balkanu. Dok su Rusi oslobodili Bugarsku od Turaka, a nas su, usled Napoleonovog upada, ostavili na cedilu u Prvom srpskom ustanku. I tako dalje.
I sad naša privreda najviše opstaje zahvaljujući Zapadu. Bombardovali su nas zbog zločina koje smo pravili na Kosovu, koje je postalo većinski albansko, ne zbog Titove politike ravnopravnosti naroda, nego zbog seobe 1690. pod Arsenijem Čarnojevićem. To je istorija i ona ne može da se menja, može samo da se različito tumači. Dakle, i njihovo (kontravizijsko) tumačenje je moguće, ali u praksi daje žalosne rezultate.
Srećom, svet se sve više okreće ka shvatanju istorije suprotnom od kontravizijskog. Prva Kina ne srlja u treći svetski rat, a njeno mišljenje se više uvažava nego mišljenje balkanskih vapitelja za svetskom pravdom do koje će da dođe sveopštim uništenjem. To je ono balkansko da „komšiji crkne krava, iako će, usput, i tvoja da crkne”. Pri tom će naša krava najmanje da crkne jor smo najjači na Balkanu, od sad ćemo na meteorološke satelite da dižemo rafale umesto MIG-ova.
Evo još jednog primera kontravizionarstva: najznačajniji srpski politički mislilac druge polovine 20. veka Zoran Đinđić govorio je: „Ako mene ubiju, Srbija neće da stane”, a najznačajniji uzurpator srpske političke scene u 21. veku kaže: „Ako me ne izaberete, Srbija će da stane”.
