Uvek sam se pitao o čemu razmišljaju kolaboranti koji ostaju uz propale okupatore do kraja. Sad imam priliku da vidim to na primeru raspada ovog našeg režima. Nije isto, ali ima izvesne analogije. Pogledajte samo istoričara Čedomira Antića kako brani režimsku diku Patrika Drida od duhovite studentske poruke „Vrati se u Koralovoˮ, čime su aludirali na Patrika Zvezdu iz Sunđer Boba Kockalonea. Zar on ne vidi da je ceo projekat „srpskog svetaˮ propao, pa ga i dalje brani.
Ima jedna priča iz Pomoravlja o nekom četniku koji je, dok su se Nemci povlačili, govorio „samo da zakoljem što više šumaca, pa neka bude šta budeˮ. Dakle, i on je shvatao da je došao kraj, što tipovi kao Čeda Antić očigledno ne shvataju, jer se ovaj nada da će predsednik Ćacilenda da se ipak dočeka na noge i da smrska glavu aždaji „obojene revolucijeˮ.
A to otprilike misli i predsednik, jer odlaže da raspiše izbore, pošto mu „zvezdeˮ nisu naklonjene, misleći da će uspeti opet da zavadi studente međusobno, ili bar opoziciju, odnosno, što bi za njega bilo najbolje, da okrene opoziciju protiv studenata i obratno. Zasad mu ne ide. Dao je nalog svim svojim kolaboracionistima da odlučno odbace potrebu za novim izborima, pa je onda on sam, ne mogući da odoli Ibijevskoj sujeti, zapretio studentima novim izborima još mnogo pre nego što se nadaju.
Gledali ste Žarijevog Kralja Ibija, ako ne u pozorištu, onda bar televizijski zapis izvanredne predstave Ateljea 212 sa Zoranom Radmilovićem, kad se Zoki, kao kralj Ibi, sili nad mečkom koju su njegovi oficiri ubili. Interesantno je kako umetnost može da nam pruži slike ne samo prošlih vremena, nego ponekad, kad je najbolja, i budućih. Jer predsednik je sa sladostrašću istakao da će studenti, ako hoće izbore, morati da zamole „nenadležnu institucijuˮ da ih raspiše, baš kao i Ibi kad se podsmevao mrtvoj mečki.
A kolaboracionisti sa lakoćom prihvataju ulogu Šekspirovih sunđera koji se nalaze u ustima moćnika upijajući u sebe njegove telesne tečnosti, ali kad više nema potrebe za njima ovaj ih stisne zubima, te Hamlet dodaje: „I vi ste suvi, sunđeru mojˮ!
S druge strane, ima i onih koji ne samo da nisu kolaboranti, nego pružaju otpor, kao profesorka Jovine gimnazije u Novom Sadu Marija Vasić, koja je štrajkovala glađu i žeđu u pritvoru, zbog poslednjeg, očigledno odozgo instruisanog, produženja pritvora. Zdravlje joj je, na žalost, bilo narušeno, pa je smeštena u zatvorsku bolnicu u Beogradu. Ona je sada na mestu Končara i Filipovića koji su bili prve žrtve fašističkog terora u Valjevu. Tu simboliku nije narušilo ni njeno puštanje da se, sa nanogicom, brani od kuće.
Svojevremeno je Zoran Đinđić, najznačajniji politički mislilac u Srba u drugoj polovini 20. veka, rekao za Miloševića pred njegov pad otprilike, „Čovek se iznenadi, kad malo priđe, koliko je taj režim istrošenˮ. Većina ljudi u Srbiji tako nešto vidi i sada, ali su mnogi i iznenađeni koliko se ovaj sadašnji režim čivta. Hapsi koga stigne, pokušavajući da zaplaši sve. No, paradoksalno, sve ga se manje plaše. Ipak, to održava moral kolaboracionista. Što reče kralj Ibi „o, narode, moj!ˮ i kad mu narod odgovara, zadovoljno trlja trbuh, međutim kad narod prestane da odgovara na njegove vapaje, on kaže: „Da menjamo narodˮ.
I sad bi Ćaci da menja narod, ali malo je zakasnio, studenti su već osvojili narod, te ovaj hoće da smeni Ćacija. Morao bi da im izađe na crtu. Jer on će da krade, ali iskustvo nas uči da te krađe imaju značaja kad je popularnost pola-pola, a sada studenti imaju podršku od skoro 70 posto. „Nikome sveća nije gorela do zoreˮ, a i Ćaci je svestan toga, samo što očajnički pokušava da zakrpi svoju sveću uz pomoć parafina koji mu je rasejan svuda okolo. Ali, nema fitilja, preuzeli su ga studenti.
Međutim, kolaboracionisti ostaju uz njega i divljaju još više („kolju šumceˮ), jer ne razmišljaju šta će posle.
Inače, opet je skupio prinudnu masu u Nišu i opet mu je pokušaj propao. Kad će da nauči da te stare metode nisu efikasne u borbi sa SAMOSVESNOM MASOM koju čine studenti? Jer, prinudna masa se raspada odmah posle prestanka prinude, a samosvesna masa opstaje i kad nisu svi zajedno. On je došao u Niš, proglasio pobedu i pobegao. Po Hegelu „svi svetskoistorijsi događaji dešavaju se takoreći dvaputˮ. Jer, Cezarovo „veni, vidi, viciˮ („dođoh, videh, pobedihˮ) naš predsednik je pretvorio u „veni, vidi, fugiˮ („dođoh, videh, pobegohˮ). Najavljeni trodnevni miting opet se završio za jedan dan. On je bljuvao vatru sa govornice, ali se ta vatra brzo pretvarala u dim, kao kod aždaje koja ima kijavicu u crtanom filmu.
Sad pokušava da zavadi studente i profesore, jer su Ekonomski fakultet i FON odlučili, bez dogovora sa studentima, da krenu na online nastavu. Ma koliko mu to trenutno uspevalo, nadmudriće ga studenti i ovog puta, kao i dosad (15. marta, na primer), pošto je njihova mudrost vrlo prosta – ciljaju na njegovu sujetu, koja je nadibijevska, jer on nema šta više da ponudi osim mase prinude. Znači da je njegov nivo svesti tu zaglavljen, a taj nivo svesti nema nikakvu šansu u borbi sa samosvešću.
Pošto su studenti blokirali Apelacioni sud u Novom Sadu i postigli da se troje političkih zatvorenika pusti da se brani sa nanogicom (među njima i profesorka Marija Vasić), Ćaci je izjavio da je to rušenje pravnog sistema i rešio da pozove svoje pristalice da blokiraju taj isti sud dok ne oslobodi svoje iz SNS-a optužene za maltretiranje studenata ispred prostorija SNS-a u Novom Sadu. Potpuno je izgubio kompas, videla žaba da se konji potkivaju, te i ona digla nogu!
To je toliko čudovišan obrt da će verovatno proći uz mnoge ranije pretnje koje nisu realizovane, ali je slika shvatanja demokratije predsednika Ćacija. S druge strane, izgleda da on hoće da ostane na vlasti do 2027, kad mu ističe drugi mandat. Jer, tako će, u svom paralelnom ibijevskom svetu, da ode neporažen.
Piše: Vladimir M. Ristić
