Na prvi pogled sve je normalno i rutinski… probe predstave, kače se slike za izložbu, koncert makedonskih džez muzičara Džijana Emina, Gorgija Šarskog, Olivera Josifovskog, Ace Petrova… Sve je kako i treba da bude, svakodnevica jedne kulturne ustanove. Bilo je i protekle dve godine isto tako ali… nije bilo lako…
Studentski kulturni centar Kragujevac od prvog dana podržao je studentsku borbu i proteste i dve godine izdržao i istrajao u toj borbi zajedno sa njima.
– Nadali smo se promenama i da će studenti da se izbore za sve vrednosti za koje su se borili od početka protesta, i to se onda kanalisalo u neku političku artikulaciju, kaže Ivana Maraš, direktorka kragujevačkog Studentskog kulturnog centra. Što se njih tiče, sada su u „svom redovnom ritmu”: imaju novu predstavu, novu izložbu u galeriji, održan je izuzetan koncert…
A kako je bilo ove dve godine. Svi oni koji prate kulturni život iskreno su fascinirani činjenicom da ih vlast za to vreme nije (po)smenjivala.
– To je čudo i za mene, iskrena je Ivana Maraš.

Prema njenim rečima, što se tiče grada, imali su dobru saradnju sa lokalnim strukturama, ali je ona momentalno izostala kada su kao kolektiv podržali studentske zahteve.
– Kad je studentski protest počeo, mi smo se izjasnili da smo ustanova koja će da im pruži institucionalnu podršku, jer sve vreme smo prostor koji je otvoren za mlade, jer mi zbog njih i postojimo. Naša misija je upravo stvaranje jednog takvog prostora, sigurnog i afirmativnog za studente, kaže ona.
Jedino što se desilo je bio poziv iz kabineta gradonačelnika Kragujevca.
– Bilo je pitanje „da li smo mi podržali studente?”. Ja sam rekla: „Naravno”. Jer zbog represije koja se nad njima dešavala od samog starta bili smo apsolutno protiv toga. Odgovor je bio nešto kao „u redu” i nikada više nismo imali nikakve pretnje, pozive, intervencije…
Ali, od tog momenta prestala je svaka podrška, što se ogledalo u nedostatku sufinansiranja tri međunarodna muzička i folklorna festivala sa tradicijom u sezonama 2025/26. godine.
Što se tiče nadležnog Ministarstva, nisu bili u toj vrsti blokade.
– Sa te strane nismo imali nikakvih „pitanja”, „reakcija” i slično… Pretpostavljam da smo kao deo studentskog standarda Ministarstva prosvete kome pripadamo kao ustanova kulture, mali u odnosu na ostale i neprepoznatljivi, pa smo u takvom „statusu” o(p)stali.
„Blokadni” program
Iako su u SKC Kragujevac kao kolektiv bili jedinstveni po pitanju podrške zahtevima studenata, ipak je bilo različitih stavova oko „načina i modela rada”.
– Bilo je predloga za potpuno obustavljanje rada i za ulazak u neku vrstu blokade ustanove. Međutim, deo nas je smatrao da je svrsishodnije da se drugačije „prilagodimo” novonastaloj situaciji, da ostvarimo komunikaciju sa predstavnicima studenata i da vidimo šta je to što je njima najpotrebnije, da budemo još više otvoreni prema njima i njihovoj borbi, (pri)seća se Ivana Maraš.
Razgovarali su i sa predstavnicima studenata FILUM-a, s kojima su po prirodi stvari i do tada najviše sarađivali.
– U dogovoru sa njima organizujemo naš program koji nazivamo – blokadni i prilagođavamo ga nekim aktuelnim temama, studentskim potrebama… Organizovali smo tribine na temu položaja prosvete i zaposlenih u njoj, razne radionice studenata koji su izrazili želju za nekim kreativnim radom, u smislu oduška i relaksacije… Održavali smo i radionice psihološke podrške studentima u blokadi, jer smo u razgovoru s njima shvatili da im je to i te kako potrebno: da pričaju, da negde neke svoje probleme podele sa nekim, i to je bilo baš efikasno, kaže direktorka Studentskog kulturnog centra Kragujevac.
Podseća i na to da zaposleni u SKC-u inače vide ulogu ove institucije kao „bezbednog prostora za mlade”.
– Stav naše ustanove prema društvenim fenomenima i dešavanjima je da se to ogleda kroz našu osnovnu delatnost: odabir tematskih tribina, filmskih ciklusa, izložbi, performansa… i da ti programski sadržaji često tretiraju pitanje baš ljudskih prava, identiteta i društva, rata, represije, položaja pojedinca u zajednici… To što smo podržali zahteve studenata za odgovornošću, slobodom govora i sve ono za šta su se borili, bilo je potpuno prirodno i organski nastavak podržavanja svih vrednosti kojima se inače bavimo i na kojima insistiramo u radu sa mladima koji su naša ciljna grupa, zaključuje ona.
Da je njihova dvogodišnja podrška studentima i njihovoj brorbi imala pozitivan fidbek, ne samo od strane studenata, već i sugrađana i svih onih koji prate kulturna zbivanja, smatra i Ana Štrbac, urednica obrazovnog programa.
– Mi smo „osluškivali”, njihov „glas”. Sve ono što su bile njihove potrebe mi se trudimo da realizujemo kroz sve naše programe, a naročito kroz rad Omladinskog kluba SKC-a. U saradnji sa njima, ali i stranim studentima u Kragujevcu, organizovali smo i realizovali i međunarodne projekte i programe poput Erazmusa, tokom kojih su mladi imali prilike da se bliže upoznaju sa kulturom i tradicijom drugih zemalja i podneblja, navodi ona.

– Dok su bile blokade i trajala studentska borba, to su bile aktivnosti koje su mogle da se realizuju. Pružili smo im i konkretnu podršku vezanu za blokade dok su trajale, kad su oni koristili naš i svoj prostor u SKC-u, kada su studenti radili BLOKKAST (o čemu su „Kragujevačke” blagovremeno opširnije izveštavale) kao jedini svoj pravi i autentičan medij na ovim prostorima, ne zaboravlja da napomene Ana Štrbac.
Studenti biraju programe
Da od samog početka zaista niko u SKC-u nije imao dilemu oko toga kako će se „postaviti” na početku studentskh protesta, slaže se i Nenad Glišić, urednik književno-tribinskog programa SKC-a.
– Ono glavno se dogodilo prvih nekoliko meseci. Odlučili smo da naše programe stavimo u funkciju diskusije, kulture govora, protiv medijskog mraka i protiv „diktata” koji je postojao u javnom prostoru u Srbiji, kako u kulturi, tako i uopšte u medijskom prostoru. To je bilo ono što je nama bilo najvažnije u celom procesu. Svoje programske kapacitete stavili su studentima na raspolaganje. Tako da smo u tih prvih nekoliko meseci sve programe koje smo radili nazivali „program u blokadi”, podseća Glišić.

Osim tog naslova bitne su bile i teme tih programa.
– To su bile tribine posvećene pre svega onome što je u tom trenutku izronilo na površinu kao problem, a to je položaj prosvetnih radnika. Odlučili smo da sva svoja znanja i mogućnosti stavimo na raspolaganje pre svega studentima, jer sebe doživljavamo kao studentsku oazu, službu… Nijednog trenutka nismo imali dilemu oko toga da li radimo ispravnu stvar ili ne.
SKC je održao nekoliko radionica koja je kasnije postala poznata kao BLOKKAST, kada su mladi ljudi „odlučili da se izraze i da malo dublje daju svoj doprinos toj borbi”.
– Studentima smo stavili do znanja da zapravo oni biraju u kom će obliku naša saradnja da se „dešava”. Jedan od oblika jeste edukacija za pravljenje podkasta. U saradnji sa novinarkama iz Res Publike, vodio sam tu novinarsko-voditeljsku edukaciju i imali smo naše montažere, tehničare, ljude koji su vični videomontaži i koji su držali radionice za tehnički deo tog podkasta. Cela stvar je krunisana dokumentarnim filmom emitovanim na godišnjicu novosadske tragedije. Pisao sam naraciju za taj film i na to sam ponosan, kaže Glišić.
Piše: Zoran Mišić
