Po hrišćanskom verovanju, brak je Sveta tajna kroz koju Duh Sveti sjedinjuje u jedno biće hrišćane i hrišćanke koji pred sveštenikom nepokolebljivo izjave da će se ceo svoj život uzajamno voleti i jedno drugom biti verni, i koji primaju blagoslov za rađanje i vaspitanje dece. Hrišćani veruju da je Bog u raju blagoslovio praroditelje Adama i Evu i rekao im: „Rađajte se i množite se i napunite Zemlju.” (Postanje 1,28).
Jedinstvo muža i žene je nešto najbliže od svih ljudskih odnosa. „Čovek će ostaviti oca i mater svoju i prilepiće se ženi svojoj, i biće dvoje jedno telo.” (Postanje 2,24). Po istom verovanju, Isus Hristos je potvrdio ovaj stari zakon o braku. On je ponovio iste reči Starog zaveta i govoreći protiv razvoda braka dodao: „Što je Bog sastavio, čovek da ne rastavlja.” (Matej 19,6). On je osvetio brak svojim prisustvom na svadbi u Kani Galilejskoj i pretvaranjem na toj svadbi vode u vino.
„Nije dobro čoveku da bude sam”, rekao je Gospod stvarajući čoveka. U ovim rečima prvih stranica Svetog pisma vidimo da je Bog ustanovio Svetu tajnu braka. „Božanstvena tvar pojavila se na zemlji, a u zemnim dolinama večno rascvetalog raja čovek. Međutim, čovek još nije imao pomagača sličnog sebi. Tada je premudra reč izvršila veliko čudo onog koji je stvoren da bude nadzornik sveta, to jest moj koren i moje seme raznolikog života razdelila je na dva dela i silinom i životvornom rukom izvadila iz njegovog boka rebro da bi stvorila ženu, a onda ih je, ulivši oboma ljubav u grudi, podstakla da teže jedno drugom”.
Bog je ustanovio brak pozivajući u zajednicu ljubavi Adama i Evu. Na taj način su još u Starom zavetu otkriveni osnovno naznačenje i smisao braka, a to je da se brak ostvaruje kao tajna sjedinjenja muškarca i žene i njihovog stapanja u jedno biće.
Tako naša hrišćanska vera slovi o braku, a kako je u stvarnosti, da li se pridržavamo onoga što je rečeno ili…?
Kada pogledamo statistiku u poslednje tri godine, koja ne varira mnogo od one u poslednjih deset godina, nailazimo na frapantan podatak. U Kragujevcu su prošle godine sklopljena 622, a razvedeno je 300 brakova, 2024. godine sklopljeno 765, a razvedeno 359, dok je 2023. sklopljeno 803, a razvedeno 348 brakova. Za ne poverovati.
Kada uđemo u analizu zašto se to dešava, vrlo lako ćemo naći odgovor. Porodični zakon nije napravljen da sačuva porodice već naprotiv – on deluje afirmativno za pospešivanje razvoda brakova. Zakoni se uvode kada dođe do neke anomalije u društvu, na primer, krade se, brzo se vozi, vrše se malverzacije u firmama itd. Tada na snagu stupa zakon, tj donosi se zakon koji će sprečiti otkrivene anomalije. I sve je prosto. Napiše se i usvoji zakon i onda se gleda statistika u narednom periodu da li je taj zakon doveo do smanjenja anomalija u društvu. Ako jeste, dobar je zakon, ako nije – loš je. Nakon donošenja Porodičnog zakona, razvoda je sve više sa tendencijom porasta do nivoa kada će broj sklopljenih brakova biti jednak broju razvedenih.
Zašto je to tako?
Porodični zakon kaže da ako žena reši da se razvede, tj odvede dete iz stana gde je živelo na neku drugu adresu, njoj će na suđenju, uvažavajući mišljenje Centra za socijalni rad, dete pripasti u 99 posto slučajeva. Centar ovo objašnjava potrebom da dete mora da bude uz majku, pa neka je ona najneodgovornija na svetu i ma gde da je odvela dete. Znači, u tom slučaju imamo „veštačenje” Centra, koje sud u sto posto slučajeva prihvata i dete se poverava majci.
Nećemo ulaziti ovde u poražavajuću statistiku broja razvedenih službenika Centra za socijalni rad, ali to je tako, kod njih je i „nož i pogača“ i nema te sile koje će ih naterati da savesnije odrađuju svoj posao.
Jednostavno, radi se po difoltu, samo se prepisuju odluke, koje su konstantno iste. Nebitno je što pravo na dete podjednako imaju i majka i otac, što bi rekli matematički – dete je pola majčino, a pola očevo, u 99 posto slučajeva dete se poverava majci, tj postaje ”vlasništvo“ majke. Setimo se samo primera našeg sugrađanina Ivana Suvačarevića.
Dok kod imovine koja je stečena u braku nema veštačenja nego se ona prepisuje pola majci pola ocu, bez obzira ko je koliko doprineo stvaranju te imovine. Znači, majka koja nikada nije bila zaposlena niti doprinela stvaranju imovine dobija pola imovine koja je stečena u braku bez ikakvog veštačenja jer tako zakon propisuje.
Otac plaća alimentaciju koju odredi sud i prateće troškove za izdržavanje deteta.
Situacija je takva da se žene vrlo lako odlučuju na taj korak jer znaju da će dete pripasti njima, da će dobiti pola imovine i da će dobijati novac za izdržavanje deteta. Dakle, Zakon deluje afirmativno, tj pospešuje razvode brakova. Institucije ne rade svoj posao, što je evidentno, i Zakon nije dobar, jer sve te institucije formalno postoje, a suštinski nemaju nikakav doprinos. Jednostavno, samo se prepisuje nešto što je jednom odlučeno bez ikakve analize i odgovornosti za donošenja takvih odluka, što je evidentno iz statistike koja je data u ovom tekstu.
„Uništavanje“ neke države je najlakše uraditi „uništavanjem“ nukleusa svake države, a to je porodica. Kada se porodica „uništi“ gube se sve vrednosti jedne države, ona postaje bezlična masa sa kojom je najlakše rukovati. Ne postoji ta prva linija odbrane svake države.
Ko je kriv za to?
Pa, naravno, institucije države, ali i crkva koja sve to nemo posmatra. Ne postoji niti jedna inicijativa za promenu trenutnog stanja, već sve institucije svojim neradom vrše tihu eutanaziju jednog društva. Ne postoji nikakva inicijativa za promenu Porodičnog zakona od onih koji bi time trebalo da se bave, a put je prost.
Sagleda se poražavajuća statistika i krene se u izmene Zakona, krene se u spašavanje jednog društva i države. Snage za to ima, ali volje nema jer sve te institucije deluju u sprezi sa onim koji je osmislio rasturanje društva i države, a ne štite to samo društvo i državu od trenda koji je i više nego očigledan.
Centar za socijalni rad, sud i crkva formalno se bave ovim pitanjem, a suštinski su saučesnici. Niko od njih ne preuzima odgovornost za nastalu situaciju, a zašto bi kada i ne snose nikakvu odgovornost za svoj „rad“. Niko nikada nije kažnjen za loše donešenu odluku, već se sve odluke donose po istom principu – sklanjanja odgovornosti. Očekivati neku njihovu moralnu odgovornost je isto kao i „Čekajući Godoa“ u romanu Semjuela Beketa.
Hiljade rasturenih brakova imaju najvećeg krivca u institucijama sistema i nikome ništa. Hiljade rasturenih porodica, hiljade dece koje ispaštaju zbog njihovih loših procena i odluka i dalje će ostajati samo statistika na papiru, koja je svake godine sve više i više poražavajuća. „Vrzino kolo“ se okreće u nedogled i njemu se kraja uskoro neće videti.
A kraj je jednostavan, odgovornost moraju snositi svi službenici u institucijama koje donose takve odluke, jer to što rade je možda i najveći zločin prema jednom društvu, jednoj državi, a sigurno najveći zločin prema deci koja ispaštaju zbog njihovih odluka. Strašne sudbine hiljade dece koje rastu u rasturenim brakovima službenici institucija nose „na svojoj duši“, ali koliko vidimo to za njih ne predstavlja nikakav problem jer za njih ništa ne znači ona narodna „gde će ti duša?“. Jedina šansa za promenu trenutnog stanja je iznošenje svakog pojedinačnog slučaja u javnost sa jasnom naznakom, imenom i prezimenom, svakoga ko je učestvovao u donošenju loših odluka i pozivanje istih na odgovornost, jer dok neko od njih ne bude snosio posledice za svoje pogrešne odluke nastaviće se sa donošenjem istih.
Pitanje je samo šta će ostati od ovog društva, od ove države dok vreme odgovornosti ne stigne.
