– Ne možeš da voliš grad u kome nisi zakopao svoje uspomene, Marina Tavares Dias
Počnimo ovako:
„Ko je imao sreće da se jutros probudi u Kragujevcu može se smatrati da je za danas dovoljno postigao u životu. Svako dalje insistiranje na još nečemu, bilo bi neskromno.”
Ovako bi, najverovatnije, napisao Duško Radović da je kojim slučajem, živeo i radio u Kragujevcu, pa ne bismo bili prinuđeni da malo prepravljamo njegovu autentičnu misao dodajući našu lokalnu emociju i zamenjujući reč Beograd sa imenom našeg voljenog grada na Lepenici. Da budemo iskreni, ni veliki Beograd nije bio bogzna kako pažljiv prema ovom velikanu. Izbacili su ga sa posla pravo na ulicu kad je počeo da misli svojom glavom u interesu nas svih, pa je te mudre misli još objavljivao u jutarnjem programu radija.
Ali, pređimo na male lokalne probleme našeg voljenog grada. Nekom je pala istorijska ideja da raskopa većinu ulica, tako da grad više ne liči na sebe, više liči na razorenu ratnu zonu. Nama građanima niko nije objasnio što se ovo raskopava i šta se traži u ovim arheološkim iskopinama. Niko nas nije ni pitao niti nam objasnio smisao ovog urbanog vandalizma. Ni samom gradu nije jasno zbog čega mu sve ovo rade i zapada u građevinsku depresiju, isto kao i mi građani.
Pre neki dan sam pokušao da postavim pitanje jednom malo krupnijem istetoviranom i vrlo namrgođenom graditelju, inače vrsnom kopaču naših ulica: Šta ovo uradiste od grada, brate? Ništa mi nije odgovorio, valjda je bilo previše znakova pitanja u mom glasu, samo me je potegao najbližom lopatom koja mu je bila pri ruci. Za urbanističku uspomenu ostalo mi je na glavi sedam kopči od nesterilisane lopate. Tetanus sam dobio gratis za građansku lojalnost.
Zato tako predano volimo svoj Kragujevac jer, kako reče čuvena portugalska novinarka i književnica Marina Tavares – Ne možeš da voliš grad u kome nisi zakopao svoje mladalačke uspomene. A mi Kragujevčani smo ih zakopali na hiljade, a ovi drsko navalili da ih pošto poto otkopaju i unište. A kad otkopaju ružne rupetine niko ih ne zatrpava mesecima, samo ih ograde odvratnim žutim trakama.
Koliko je samo divnih uspomena sa kragujevačkog Korzoa (namerno pišem veliko K jer su i te uspomene velike i veće od svih velikih slova u našoj azbuci zajedno). Koliko se samo tih divnih uspomena sa Korzoa pretvorilo u lepe i nežne kragujevačke brakove. Koliko je tih uspomena donelo naše predivne dece, a i unuka i praunuka. Uspomene su čudo, a ovi nam oktopavaju i uništavaju najdraže uspomene.
Rešili su izgleda da prekopaju sve gradske ulice i nas zajedno sa njima i da od Kragujevca naprave ogromnu rupetinu sa ogromnim ruterom za internet. Posle će sve da nas lajkuju kolektivno.
Pre nekiI dan na TV bila jedna tužna reportaža o stanovnicima nekad lepe, mirne i romantične Ulice Stevana Visokog, koja je još pre nekoliko meseci raskopana i zaboravljena od svih. Građani žive u ogromnom prljavom oblaku prašine, a kiseonik, kažu, moraju da naručuju da im se doprema u bocama iz obližnjeg Kliničkog centra.
Pošto su ulice toliko urnisane da se ne mogu koristiti, stanovnici ove lepe ulice upravo sakupljaju novac za igradnju žičare do novorenovirane gradske pijace kako bi preživeli ovaj urbanistički haos. Za eventualni odlazak u bolnicu kopaju tunel do centra za plućne bolesti. Pošto zbog ovog užasa ne mogu da koriste svoje automobile, neke porodice odlučile su da kupe privatni helikopter. Banke su više nego humane, daju im kredit za kupovinu istog i garantuju im da se kamata neće menjati – nedelju dana. Razmatra se mogućunost da upravljanje helikopterom bude sa važećom vozačkom dozvolom „ B” kategorije. Podrazumeva se da helikopter mora biti nemanjićko plave boje.
Zli jezici kažu da ako se građani budu i dalje bunili i pozivali novinare, dovešće im maštovitog vaterpolistu Šapića da u im u ovoj maloj mirnoj ulici napravi jedno dva-tri kružna toka iz kojih više nikad neće izaći.
Za one najgrlatije građane – bundžije biće dozvoljeno da im se rovokopač noću parkira u – spavaćoj sobi!
Romatično je danas živeti u Kragujevcu, zar ne?
Piše: Petar Stefanović
2 коментара
Ценећи труд писца ове хумореске, господина Петра Стефановића , морам , ипак, да кажем да су Крагујевчани заслужили хумореске на вишем интелектуалном нивоу.
Dopada mi se humoreska