U ponedeljak, 10. oktobra 1960. godine, u zgradi Kragujevačke gimnazije prvi čas bio je matematika i držao ga je dr Božidar Đerasimović, ali taj čas nije bio za gimnazijalce. Bio je za buduće inženjere, tada brucoše Mašinskog fakulteta, tačnije Odeljenja istoimenog fakulteta u Beogradu. Po istom modelu startovao je i Ekonomski fakultet i to su prve visokoškolske ustanove u Kragujevcu (naravno posle Liceja iz 19. veka) i okosnice budućeg Univerziteta.
Mašinski je tada upisao stotinak studenata, osamdeset redovnih, ostali su bili vanredni, i dominirali su maturanti gimnazija i tehničkih škola, uglavnom rođeni 1941. godine. Bilo je i znatno starijih, sa krštenicom iz čak 1926, 1928. i trideset i neke. To su mahom bili tehničari sa radnim iskustvom kojima se otvaranjem fakulteta u Kragujevcu pružila prilika da „kod kuće” steknu visoko obrazovanje.
Međutim, u toj prvoj generaciji mašinaca nisu bili samo Kragujevčani i Šumadinci. Po mestu rođenja, nalazimo da su ovde došli studenti iz Kraljeva, Čačka, Valjeva, Užica, Kosovske Mitrovice, Prištine, Ivanjice, Zrenjanina, Niša, Leskovca…, ali iz Livna, Bugojna, Mostara (Bosna i Hercegovina), Siska, Karlovca (Hrvatska), Štipa, Bitolja, Ohrida (Makedonija), Rožaja u Crnoj Gori…
Dokumentarno i autentično
Ove i pregršt drugih podataka i zanimljivosti nalazimo u monografiji „Prva generacija studenata mašinstva” (Pioniri kragujevačkog inženjerstva, temelj Univerziteta), koja je prošle nedelje predstavljena na Fakultetu inženjerskih nauka (prvobitno Mašinski fakultet). Autor publikacije je poznati kragujevački novinar i publicista Miodrag Stojilović, predgovore su napisali rektor Nenad Filipović, profesor na istom fakultetu, i aktuelni dekan Slobodan Savić, a uvodnu reč sastavio je akademik profesor dr Miloš Kojić, student prve generacije i najprestižniji naučnik potekao sa Mašinskog fakulteta.
U monografiji, čiji su osnovni kvaliteti dokumentarnost i autentičnost, dominantno mesto imaju studenti čuvene prve generacije, ali ona ima širi kontekst. Naime, podeljena je u četiri osnovna segmenta: prvi su „Koreni”, gde autor Stojilović daje preciznu hronologiju nastanka i razvoja obrazovnih ustanova u Kragujevcu od prve polovine 19. veka do danas, sledi „Kolektivni portret” u kome su uz portretne fotografije date radne biografije svih studenata prve generacije, zatim su „Priče iz prve ruke” nekolicine njih kao autorski tekstovi – sećanja na školske dane i poslednji segment nosi naslov „Temenjac Univerziteta”, koji sam govori o značaju Mašinskog fakulteta.
Inače, na prošlonedeljnoj promociji monografije bilo je petnaestak „brucoša” iz 1960, nažalost mnogi od njih nisu više među živima, ali došli su njihovi naslednici – sinovi, kćeri, unuci…
Velike potrebe za inženjerima
A kako je sve počelo?
– Pedesetih godina 20. veka obnavlja se i širi industrija Kragujevca, ali i ostalih opština Sreza kragujevačkog. Vizionarstvom Prvoslava Rakovića, dve decenije generalnog direktora Zavoda „Crvena zastava”, niče automobilska industrija, a oko nje i uz nju još desetak novih preduzeća – „Filip Kljajić”, „Proleter”, „Romanija”…, kao i u okruženju – Kablovi u Svetozarevu, Fabrika vagona u Kraljevu, „Prva petoletka” u Trsteniku, kaže autor Miodrag Stojilović u razgovoru za „Kragujevačke”.
On navodi podatak da je u „Zastavi” krajem pedesetih godina, kada je uz vojni počinjao i brz razvoj automobilskog programa, radilo 65 iženjera u još tada je 35 nedostajalo. Međutim, prema usvojenim planovima razvoja za 1965. projektovana je potreba za 600 inženjera. Sam Beogradski univerzitet nije mogao da udovolji tolikim zahtevima. Dakle, postojala je evidentna potreba da u Kragujevcu počne da se školuje inženjerski kadar.
– Još jedan čovek sa vizijom i autoritetom, predsednik Sreza Kragujevac Slavko Zečević, uspeo je da uveri republičko rukovodstvo u potrebu i značaj decentralizacije visokog školstva. Tako se priča zakotrljala, a upornost, preduzimljivost i spremnost da se prihvati deo troškova iz lokalnih izvora ubrzali su donošenje odluke. Od početka februara 1960, kada su bili prvi zvanični razgovori, do 1. septembra, kada je počelo prijavljivanje kandidata, jedva da je prošlo sedam meseci, a već je urađena adaptacija prostora u Gimnaziji koja je prihvatila Odeljenje Mašinskog fakulteta pod svoj krov – kao svojevremeno Licej, navodi Stojilović.
Predavači su, naravno, bili beogradski profesori, ali je prvi starešina Odeljenja Branislav Ilić kao saradnike u nastavi angažovao nekoliko mladih inženjera iz „Zastave”. Među njima su bili Branislav Devedžić, Branko Ivković, Slobodan Smiljanić, Dragutin Manojlović, Vidoje Kaličanin i Tiosav Mitrović. Oni će nekoliko godina raditi na Odeljenju, a neki od njih će kasnije, uz sticanje magistarskih i doktorskih zvanja, postati stalni nastavnički kadar.
Miloš Kojić prvi diplomac
Fakultet je počeo da radi, ali trebalo se i skućiti, jer je Gimnazija bila privremeno rešenje. Posebnim ugovorom Kragujevac se obavezao da obezbedi trajni smeštaj, što je podrazumevalo da finansira izradu projekta za novu zgradu i polovinu troškova njene izgradnje. Radi obezbeđenja sredstava formiran je poseban fond za prikupljanje potrebnih sredstava.
Izvršno veće (tadašnja Vlada Srbije) u aprilu 1961. usvojilo je investicioni program izgradnje Mašinskog fakulteta u Kragujevcu, površine oko 7.000 kvadrata. Određena je i lokacija pored Velikog parka, iznad tadašnje Učiteljske škole i nove zgrade Više pedagoške škole. Bilo je planirano da radovi počnu već s proleća 1962. i da bude završena do 29. novembra, kada je u ondašnjoj Jugoslaviji obeležavan Dan Republike.
Međutim, tokom gradnje su iskrsli razni problemi, pa se sa okončanjem radova odocnelo, ali kako je koji deo zgrade završavan, tako su se useljavali delovi fakulteta. Da bi se radovi urbzali radilo se danonoćno, a ostalo je zabeleženo da su studenti prve generacije noću, posle nastave, pomagali u betoniranju budućeg amfiteatra i hodnika zgrade. U kompletno novo zdanje pošla je četvrta generacija mašinaca.
Fakultet je tako dibio dobre uslove za rad i nastavio je svoju prosvetnu i naučnu misiju. Privreda je dobijala kvalitetne inženjere i istovremeno je stvaran sopstveni nastavni kadar. Rođeni su i prvi magistri, među njima Aleksandar Kuzmanović iz „21. oktobra” i Branislav Bogetić iz „Zastave”. Prve doktorate odbranili su Branislav Devedžić i Branko Ivković, kasnije fakultetski profesori.
Elan sa kojim je prva generacija osvajala nova znanja, zreo i savestan rad, podržan od lokalne samouprave, obezbedio je da 25. marta 1971. Dragiša Ivanović, rektor Beogradskog univerziteta, izvogori sledeće reči: „Mašinskom fakultetu u Kragujevcu treba dati ime koje mu pripada”. Tako je nakon jedanaest godina Kragujevac dobio svoj prvi samostalni fakultet, temelj budućeg Univerziteta.
– Njegov prvi dekan postao je Dušan Simić, jedan od najzaslužnijih ljudi za razvoj visokog školstva u Kragujevcu, potonji prorektor, a u fakultet su svoja imena ugradili polaznici prve generacije Miloš Kojić, Ratko Mitrović, Svelislav Zahar, Rodoljub Nikolić, Milan Ćirović, Dušan Šaljić i drugi, podseća Milograd Stojilović.
Prvi iz prve generacije diplomirao je Miloš Kojić. Posle toga magistrirao je na beogradskom Prirodno-matematičkom fakultetu, a onda odlazi u SAD i na Rajs univerzitetu u Hjustonu završava doktorske studije. U Kragujevac se vraća 1972. godine, postaje profesor Mašinskog fakulteta, a kasnije, kao istaknuti naučnik, član Srpske akademije nauka i umetnosti.
Profsor Kojić u uvodnom tekstu monografije, između ostalog, piše:
– Svesni smo da je biti student prve generacije – posebna privilegija, ali time nikako ne umanjujemo značaj i postignute rezultate potonjih generacija. Verujemo da smo mi kao prva generacija tog novog i u Kragujevcu prvog akademskog okruženja dali ton i podstrek za studiranje onima koji su došli posle nas. Monografija je zato zamišljena kao svedočanstvo o vremenu velikog poduhvata decentralizacije visokog školstva, što je mnogima pružilo mogućnost da ’pred kućom’ imaju priliku da se školuju i dobiju najkvalitetnije obrazovanje koje je država u tom trenutku mogla da pruži, zaključuje dr Kojić.
Kadrovi koji su ostavili trag
Na sličan način razmišlja i sadašnji dekan Fakulteta inženjerskih nauka Slobodan Savić u predgovoru monografije.
– Plodove rada prve generacije baštinimo i mi danas, najpre jer je iznedrila prve kadrove koji će biti oslonac u samostalnosti fakulteta, a zatim jer su njeni pripadnici proneli ime našeg fakulteta i grada u svetu, odlazeći na prestižne univerzitetske adrese da magistriraju, doktoriraju i naša naučna dostignuća učine uvaženim u tom svetu. Naravno, najveći deo se uključio u privredu, prevashodno u ’Zastavine’ fabrike, ali i u ’Magnohrom’ i Fabriku vagona u Kraljevu, ’Prvu petoletka’ u Trsteniku, ’Metalac’ u Gornjem Milanovcu, u fabrikama u Užicu, Požegi, Jagodini, Kniću, Rači… Mnogi su preuzeli odgovorne dužnosti direktora proizvodnje, projektanata, istraživača, direktora fabrika…
Uz inženjerske poslove, prvi „mašinci” ponikli u Kragujevcu bili su aktivni i u javnom životu. Na primer, Srboljub Vasović i Kamenko Sretenović bili su predsenici Skupštine opštine (u današnjoj terminologiji – gradonačelnici), Petar Rovčanin visoki gradski funkcioner, Nikola Kartalović sekretar Komiteta…
U Odeljku monografije „Priče iz prve ruke” sećanja na studentske (pa i docnije) dane autentično su u autorskim tekstovima evocirali Milan Ćetković, predsednik Saveza studenata prve generacije, Mica Bojović (rođena Simović), radila u „Filipu Kljajiću” pa se preselila u Beograd, Dobrivoje Srećković, inženjer i fudbalski sudija saveznog ranga, Milivoje Radenković Raki, otišao u novinarske vode u reviju „Selo”, Miodrag Marković Mare, radio u „Magnohromu” i stigao do funkcije direktora, već pominjani akademik Miloš Kojić i Vojin Sabljić, jedan od direktora u „Zastavi”.
U prvih deset godina rada Odeljenja Mašinskog fakulteta odškolovano je 213 diplomiranih mašinskih inženjera i 587 inženjera mašinstva (prvi stepen). To nije moglo da zadovolji potrebe ubrzanog razvoja industrije, ali je obezbedilo značajnu kadrovsku podršku tog razvoja. Fakultet je bio bitan temelj osnivanja kragujevačkog Univerziteta 1976. godine. To je ostao do danas.
Monografijom o prvoj generaciji „mašinaca” dobijena je vredna publikacija koja svedoči o jednom kvalitetnom vremenu kragujevačkog visokog školstva koje ima kontinuitet do danas. Prepoznaje se autorski „rukopis” Miodraga Stojilovića koji je kao iskusni novinar sve što je napisao temeljio na činjenicama.
U razgovoru za ove novine on zaključuje:
– Ova knjiga svedoči da bez talenta, posvećenosti, entuzijazma i visoko postavljenih ciljeva nema ni velikih ostvarenja. Zato monografiju prate biografije Atanasija Nikolića, Toše Seleskovića, Prvoslava Rakovića, Slavka Zečevića i Dušana Simića.
Piše: Miroslav Jovanović