… i misliti Srpski, zašto svi narodi ne počinju s jedne strane misliti o stvarima …
Vuk Stefanović, iz predgovora Srpskom rječniku
U jednom novijem podkastu razgovaraju ovih dana dva srpska naučnika sa humanističkog područja, različitih generacija, i pretresaju podudarno akademsko iskustvo, te interesantno pitanje koje im se, neplanirano, nametnulo u emisiji. Pitanje glasi, otprilike, ovako: zbog čega su, svaki na području svoje struke, o srpskoj naciji i nacionalnoj državi, slobodnije, otvorenije i konsekventnije mogli da pišu i diskutuju u Londonu nego u matičnom Beogradu?
Naime, istražujući u svojim radovima, stvaranim na beogradskom univerzitetu, potpuno nepovezana naučna pitanja, svaki je naišao na istu prepreku. Učinilo se neophodnim da rasvetle temu integralne nacionalne kulture i države, ali kao deo mogućeg rešenja, a ne kao deo problema.
Naravno, i beogradski Univerzitet je slobodan, razmena argumenata je akademska, međutim, neke teme, poput ovih, koje afirmišu srpski nacionalni integralizam, ipak se suočavaju sa rizikom prigovora i osporavanja. Pad s teorijskog na populistički nivo, iskliznuće iz metodološkog okvira stroge nauke u pravcu političkog pamfletizma, i ko zna kakve tipske etikete i diskvalifikacije, igrale su im pred očima kao zamišljena pretnja, dok su pisali svoje radove.
Premda su radovi na kraju bili prihvaćeni u domaćoj nauci i pokazali se čak kao uspešni, njihovim autorima su ipak ostavili traumatično intelektualno iskustvo. Napisani su s mnogo više opreza, ustezanja, retoričkih ograda i dovijanja, rečju, s mnogo više autocenzure nego što bi je smelo biti u akademskoj sredini.
Međutim, kako je dalji lični razvoj svakog odveo ka Londonu i stručnom usavršavanju na tamošnjim akademskim adresama, dogodilo se da su obojica svoje rane beogradske radove tek tamo dovršili, upotpunili i razvili u punom argumentacionom obliku. Ispostavilo se da nacionalna država, kao takva, pa i kao srpska, kao ni bilo koja druga civilizacijska tekovina vredna promišljanja, ne nailazi na predrasude niti bilo kakve apriorne otpore u tamošnjoj zajednici naučnih istraživača. Dogodilo se, dakle, da se po barem ova dva društvena pitanja, sasvim slučajna i nepovezana, srpska samosvest izrazila i uobličila na najvišem teorijskom nivou tek u engleskoj kulturi i, dakako, na engleskom jeziku. Pobogu, zašto je to tako?
Zajednički odgovor, koji su ponudili diskutanti u pomenutom podkastu, može da zazvuči šaljivo. Kao i sve one šale u kojima ipak ima i po malo šale. Zaključili su da je to najverovatnije zato što su prisutnost i uticaj Nemačke ipak znatno manji u Londonu nego u Beogradu.
Greške kolonijalnog uma i lošeg obrazovanja
Kako bi to rekao neponovljivi, a paradoksalno, često citirani Milomir Marić, Englezi uče na Oksfordu, Francuzi na Sorboni, Španci na Salamanki, a Srbi uče na sopstvenim greškama.
Tako smo izgubili i Zorana Đinđića, prvog doktora filozofije na poziciji demokratski izabranog premijera. Atentat je bio lekcija. Praktično, on je poginuo na polju nastave i učenja. Individualno je, i to eksperimentalno-istraživički, na ličnom primeru in vivo, otkrivao kolike su stvarne razmere antisrpske politike Zapada na Balkanu. To je lekcija koju je trebalo dobiti još u osnovnoj školi, a ne na postdoktorskim studijama, primetiće, s pravom, neko. Avaj, kako? I dan danas nemački izdavači objavljuju udžbenike na kojima se školuju naša deca.
Đinđić se neposredno sreo sa Evropom u toku doktorskih studija, i to u njenoj sinemaskopski uveličanoj projekciji, u liku profesora Jirgena Habermasa. U velikom mentoru je poluperiferijalni student morao videti potvrdu onoga što je o njemu i učio kod kuće. Morao ga je sagledavati iz svoje matične perspektive, već uveliko obrazovno formiranog, dakle, kolonizovanog uma. Profesor Habermas je za njega morao biti najuticajniji savremeni predstavnik reformisanog, evropskog marksizma, lider druge generacije kritičke teorije društva iz frankfurtske škole, koji je posle Adorna i Horkhajmera, te njihovog zastarelog humanističkog pesimizma, ponudio emancipacijsku platformu komunikacije, lingvističkog pragmatizma i deliberativne demokratije, kao realnog puta ka dostižnom idealu jedinstvene komunikativne zajednice Evrope.
Tako shvatajući Habermasa, Đinđić je i sam 5. oktobar morao razumevati jednostrano, isključivo u kontekstu socijalne emancipacije Srbije i njenog političkog društva. Geopolitički kontekst, onaj u kojem se 5. oktobar srozava na dovršetak i konačno ostvarenje vojnih ciljeva NATO agresije, samo izmenjenim sredstvima, mora da mu je bio ne tek sekundaran, već tragično apstrahovan. Nije ga ni imao na umu.
Zato što je u zapadnoj politici video prosvetiteljskog emancipatora, Bože me prosti, sve same asistente doktora Habermasa, a nipošto ne kolonizatorske vucibatine i razbojnike, uglađene potomke krvavog Kortesa ili Pizara, zato je i samog sebe, tragično karikaturalno, morao razumevati isključivo kao istinskog premijera Srbije. Verovatno da mu ni na pamet nije padalo da se od njega očekuje samo jedno: isporuka, kao i od bilo kog drugog NATO oficira.
Američki teoretičari su fantastični i od njih se stvarno može učiti, dakako, ko razume. Tako i Šeldon Volin, ponajveći tamošnji politički filozof, eksplicitno kaže kako je najtragičnije za političku filozofiju kad autor pomeša realnu istoriju i stvarno društvo sa akademskom zajednicom. On to, profesorski cinično, deli zajedljive packe Poperu i Rolsu, na račun njihovih visokoparnih političkih teorija. Međutim, ni Poper ni Rols, na tragu ove greške, nisu prošli ni izbliza tako tragično kao Zoran Đinđić.
On mora postati naša najveća nacionalna lekcija. Greška iz koje ćemo naučiti. To se, međutim, može dogoditi tek tada kad se umesto raznih egzibicija i pedagoški nestandardizovanih šarada, kao vodeći krovni cilj reforme obrazovanja postavi zadatak: dekolonizacija škole, nastavnih sadržaja i uma u Srbiji. Naša deca moraju naučiti na vreme ko im je dugoročni, namerni, istorijski više puta potvrđeni, istinski geopolitički neprijatelj. Razume se, ako uopšte želimo da ostanu naša, to jest, srpska.
Tuđi nekrolog in memoriam
Tek nedavno, bezmalo četvrt stoleća posle svog jugoslovenskog studenta i srpskog sledbenika, preminuo je i profesor Habermas. U uslovima nimalo tragičnim. Osim ako se za tregediju ne uzme ganutljiva epizoda s kraja, u kojoj se profesor javno i bezuticajno žalio po medijima što ga Evropljani više ne slušaju.
Povodom smrti Jirgena Habermasa mnogi filozofi su objavili prigodne nekrologe, čak i kod nas. Ali čak i kod nas kao da uopšte nikada nije ni bilo stravične epizode sa ucmekanim Đinđićem. Kao da javno streljanje jednog filozofa može biti bez ikakve veze s njegovom filozofijom.
I onda se pojavio tekst Irfana Ahmada, filozofa i antropologa, koji ovde prepričavam u znak pijeteta prema Zoranu Đinđiću. Tačnije, u znak očuvane sposobnosti da učimo, makar i iz sopstvenih grešaka. A Đinđić je, zaista, skroz pogrešno razumeo Habermasa. Dakako, na temeljima prethodne zablude, ugrađene u domaće obrazovanje.
Ahmad je poreklom sa indijskog potkontinenta, a profesor je na jednom od carigradskih univerziteta. Međutim, on je boravio na Institutu Maks Plank, onom na kojem je Habermas godinama bio direktor odseka za društvene nauke, pa se zato i osetio dužnim da reaguje na vest o smrti uticajnog profesora. I to onako kako naučnicima i filozofima jedino dolikuje: istinom i samo istinom.
Jirgen Habermas je rođen 1929. godine u Diseldorfu, u Vajmarskoj Republici, sa zečjom usnom. Ozbiljan invaliditet mu je od detinjstva otežavao učenje maternjeg jezika i sa velikim naporom je usvajao veštine komunikacije. Zbog toga je celog života ostao opsednut jezikom i komunikativnom pragmatikom, kao vodećom teorijskom temom. Njegov otac bio je visoko rangirani državni službenik. Rang je zadržao i u vreme nacizma, pa je mladi Jirgen, u skladu sa društvenom normom trenutka, postao član Hitlerjugenda. Za razliku od nacizma Martina Hajdegera, o kojem je naširoko pisao tokom akademske karijere, Jirgen Habermas se nikada i nigde nije izjašnjavao o sopstvenom nacizmu.
Postao je sledbenik frankfurtske škole koja je oficijelno uživala status vodeće marksističke misli u Evropi. Upravo zbog nje, evropski marksizam je poprimio komične crte, jer je ostao potpuno slep za evropske imperijalne politike posle Drugog svetskog rata. Kada je Egipat nacionalizovao Suecki kanal, što je istorijski događaj u svetskom procesu dekolonizacije, Adorno i Horkhajmer su o Naseru pisali kao o ‘’još jednom arapskom razbojniku koji ne da Jevrejima da žive na miru’’. Potpuno na njihovom tragu, braneći politiku Izraela u Gazi, pozni Habermas će za opisivanje jevrejske pozicije, pored pojmova komunikativne zajednice i komunikativnog delovanja, kao neophodan uvesti i pojam ‘’jevrejskog načina života’’. Za razumevanje pozicije Palestinaca dovoljan mu je bio pojam populacije, izraz koji koristimo i u biologiji, na primer, kada opisujemo insekte.
Habermas je od početka bio i ostao etnički mislilac, zaključuje Irfan Ahmad. Mislilac potpuno zatvoren u uski horizont ideja i vrednosti evropske kulture, iz koje je ponikao. Opasnost te kulture, pa i filozofije Jirgena Habermasa, leži u njenoj neprikrivenoj tendenciji da sebe razume univerzalno, kao obavezujuću za sve. Sklona je da etničke kulture drugih vidi kao marginalne oblike tradicionalne, premoderne zaostalosti. A njih, dakako, treba iskoreniti.
Piše: Saša Milenić
(Nastaviće se)
