Pre mnogo godina, jedna šesnaestogodišnja Kragujevčanka zapisala je u školskom leksikonu da pripada generaciji mladih ljudi koji žele da promene svet, „bojeći ga osmehom proleća i ljubaviˮ. Volela je muziku, poeziju, smeh i sanjarenje. Bila je to Tatjana Tanja Pavlović, koja će u godinama koje dolaze na mnogo načina ostati verna toj mladalačkoj želji.
Njene reči ponovo su se čule 3. novembra, pred prijateljima, kolegama i saradnicima okupljenim da joj odaju počast. Na memorijalnom skupu u Drugoj kragujevačkoj gimnaziji, koji je organizovala pedagog Nataša Buzadžić, o Tanji su govorili psiholozi Valentina Grbić i Dušanka Ćirović, sociolog Anita Erić, profesorke književnosti i njene kume Biljana Tomić i Nevenka Vitković, kao i Borko Marinković, predsednik Društva za borbu protiv šećerne bolesti. Svako je sačuvao poneki deo zajedničkog sećanja, ali su se gotovo svi, na različite načine, vraćali istoj misli – bila je veliki čovek.
Život posvećen drugima
Tatjana Pavlović je rođena 1963. godine u Kragujevcu. Završila je Prvu kragujevačku gimnaziju, smer novinar saradnik, a potom diplomirala psihologiju na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu. Od 2003. godine bila je psihoterapeut konstruktivističke orijentacije sa evropskim sertifikatom. Tokom profesionalne karijere radila je u Naučnoistraživačkom centru „Crvena zastavaˮ, osnovnim i srednjim školama, Ministarstvu prosvete i kragujevačkim ustanovama za decu „Nada Naumovićˮ i „Đurđevdanˮ. Kao edukator, mentor i stručni saradnik učestvovala je u programima UNICEF-a, Ministarstva prosvete i brojnih drugih institucija i organizacija.
Posebnu pažnju posvećivala je obrazovanju, pravima dece, inkluziji, prevenciji nasilja, podršci roditeljima i stručnom usavršavanju nastavnika. Bila je saradnik i koautor brojnih publikacija, među kojima su „Deca bez granicaˮ, „I ti možeš da kažeš NEˮ, „Mladi otvorenog srcaˮ, „Školsko razvojno planiranjeˮ, „Veštine roditeljstvaˮ i „Rastimo uz decuˮ. Već i naslovi tih publikacija svedoče o širini njenih profesionalnih interesovanja i posvećenosti ljudima.
Ipak, i najbogatija biografija može da obuhvati samo deo jednog života. U njoj nema mesta za sve razgovore koji su nekome doneli utehu, savete koji su pomogli u teškim trenucima ili zahvalnost koja nikada nije izgovorena.
Tanja je bila aktivna i u pružanju podrške osobama obolelim od dijabetesa, nastojeći da im pomogne da se lakše nose sa bolešću i unaprede kvalitet svakodnevnog života. O tom delu njenog angažovanja govorio je i Borko Marinković, njen saradnik iz Društva za borbu protiv šećerne bolesti.
Tanjica, Tanjočka, Tanjuša
Iz sećanja kolega, prijatelja i saradnika izranjala je slika žene čija je vedrina ostajala u pamćenju svih koji su je poznavali. Uz profesionalna dostignuća, prisećali su se njene neposrednosti, osmeha i pažnje koju je poklanjala drugima. Iza tih zajedničkih uspomena ostajale su i one sasvim lične, sačuvane u dugogodišnjim prijateljstvima.
Jedno od takvih prijateljstava opisala je Nevenka Vitković, Tanjina prijateljica iz gimnazijskih dana i kuma. Upoznale su se u Prvoj kragujevačkoj gimnaziji, nastavile druženje tokom studija u Beogradu, a njihovo prijateljstvo trajalo je gotovo pola veka.
– Tanja. Tanjica. Tanjočka… Tanjuša… Svakako smo je zvali. I voleli je široko, duboko, iskreno. A ona je svima nama velikodušno uzvraćala ljubav.
U Nevenkinim rečima bilo je i tuge zbog spoznaje koliko je Tanja davala drugima, dok je o sopstvenim brigama retko govorila.
– Svima nam je pomagala, slušala nas, savetovala, bodrila i podržavala… A, iskreno, možda smo joj manje davali nego ona nama.
Ostale su uspomene na duge razgovore, zajedničke radosti i brige, mladalačke snove i bliskost koju su godinama gradile. Nevenka je predložila i da se sećanja na Tanju sačuvaju u knjizi uspomena, kojoj bi svojim pričama doprineli prijatelji, kolege i saradnici.
Na kraju svog obraćanja Nevenka je pročitala zapis iz školskog leksikona koji je Tanja napisala sa šesnaest godina. U njemu je govorila o svojim snovima, nemirima, ljubavi prema muzici i poeziji, Pink Flojdu, Santani, Dadi Topiću, Desanki Maksimović i Preveru: „Možda sam samo pesnik koji ne veruje da su sve tuge prolazneˮ, napisala je tada. A na kraju je prijateljici ostavila molbu. „A kada budeš ovo nekad čitala seti se jedne šesnaestogodišnje devojčice, njenih luckastih želja i ideja, jednog zaljubljenog srca…ˮ
Te novembarske večeri, u Drugoj kragujevačkoj gimnaziji, Nevenka je ispunila tu želju. U tim rečima kao da su se susrela sva sećanja izgovorena te večeri – na predanog stručnjaka, dragocenu prijateljicu i ženu čija je vedrina ostavljala trag gde god se pojavila. Devojčica koja je želela da menja svet osmehom proleća i ljubavi odrasla je u ženu koja je to činila na svoj način. A koliko je u tome uspela, možda najbolje svedoče ljudi u čijim je životima ostavila neizbrisiv trag.
Piše: Dejan Krstić
