U sredu 25. februara sa početkom u 20 sati u galeriji Doma omladine biće održana promocija romana „Hronika gneva“, autora Rastka Stanišića.
U programu, uz autora, učestvuju i Aleksandar Laković i Žika Ranković.
Rastko Stanišić je rođen u Kragujevcu 1988. godine. Objavio je romane Ja (Albatros plus, 2013); Zapis o Lešu i Seti (Logos, 2021) i Hronika Gneva (Logos 2025)
IZVODI IZ KRITIKA:
ALEKSANDAR LAKOVIĆ: Pisac Stanišić znalački gotovo sve lokalne dogodovštine, predrasude, praznovericu, kao i korene zla i mitske nemušte naslage (pogrešno protumačene), uporno i pronicljivo komentariše svojim meditativnim i jezičko-stilskim umećem, u vidu mudrosti-zaključaka i objašnjenja, koje je želeo da dodatno proširi, začudi ili zaneobiči. Tako je Stanišić rukom spisatelja koji je, već ušao u srpsku prozu i skrenuo pažnju na sebe, izatkao socijalni, psihološki, etički i, pre svega, palanački profil manjeg životnog areala (Dol) kroz vreme. I to po ubeđenju da staništa čine i određuju ljudi (kakvigod da su), a ne građevine, putevi, prirodna bogatstva, standard življa. Ili nešto drugo. Utisak, je da Stanišićeva Hronika gneva sa svim svojim akterima, istovremeno, i nadrealnim i verističkim, zavedenim ili svojim na svome, prepasivnim, trpljivim i naviklim na postojeće, uspela da nam ponudi brojne asocijacije po sličnosti i sa nama, danas i ovde. I ne samo sa nama. I ne samo danas i ovde.
ILIJA BAKIĆ: Novi roman zapaženog pisca Rastka Stanišića delo je promišljene priče ispisane delikatnim i prefinjenim stilom koji zahteva povišenu koncentraciju i primireni ritam čitanja. Pripovest prati Vidara kroz odrastanje i stasavanje u zabačenom selu Dol u „kraljevstvu kojeg se istorija tek ponekad priseti“. U tom izolovanom okruženju, gde vreme protiče samosvojnim ritmom, stanovnici Dola uronjeni su u tradiciju, ksenofobiju i beznadežnost borbe za goli život, opijanja u krčmi, beskonačna ogovaranja… Iznad bezlične mase izdižu se činovnici državnog mehanizma, pojedinci koji leče bolesti, poneki umetnik. Od bogatih koji imaju vlast masa zazire i pokorno saginje glave; onih koji nemaju takve atribute se klone (osim kada traže pomoć) pletući svakojake priče o njihovim porocima i gresima (da bi ih tako unizili u sopstvenim očima). Dol je železnicom povezan sa glavnim gradom Volgskom odakle pristižu tehnička čudesa (tipografi, fonografi, šivaće mašine, knjige) i gde odlaze mladi da bi se, uglavnom, vratili razočarani i slomljeni mada poneko završi velike škole i vrati se kao stručnjak (lekar Tobol). U „Hronici gneva“ nema linearnog praćenja dešavanja. Tekst lako iskoračuje u digresije, u kretanje uz i niz vremena sve do zaključaka koji se temelje na dubljem iskustvu od onoga do tada ispisanog. Ovakvo postupanje donosi široki uvid u pogodbenu realnost priče i daruje čitaocima niz blistavih, prefinjeno ispisanih epizoda koje zaokružuju umetnički vredno i valjano delo kome treba pokloniti punu i posvećenu čitalačku pažnju.
ZLATAN GAVRILOVIĆ KOVAČ: Ja sam ovu knjigu čitao više kao filozofsko ili kulturološko djelo a manje sam pažnje polagao estetičkoj problematici, znači manje sam se pitao što je u tom romanu lijepo a što ružno. I tu je autor krenuo od jedne konstatacije da je „vazda u iščekivanju narednih tragedija narod izmestio bedeme van trošne domovine što im beše oteta I knjiga koje im behu spaljene I stao da je zida u usmenoj reči. Porušeni su zamci, zatrti narodi, iščezli, i juradivi o ođavoljeni ali reč traje i ona iz svetih spisa i ona što je pronose pesnici i basmari. Jedino što opstaje je ono neopipljivo, što se u šapat može skriti”. Lijepo je to Rastko rekao! Istina, i prema autoru ovoga romana riječi imaju veliku silu koja se opire i smrti pa on zapisuje „prilike da se slovima srode pokojni i nerođeni i time ubije smrt. Pa ti sada piši…”
