Društvene okolnosti, pogotovo one koje su stresne, svakako imaju uticaja na to kako se ljudi osećaju.
Društvena i politička kriza, izazvana padom nadstrešnice u Novom Sadu, bila je veoma izazovna za mentalno zdravlje, pre svega zato što je situacija nova, nepredvidljiva i što ljudi procenjuju da ta kriza može ugroziti zadovoljavanje njihovih osnovnih psiholoških potreba – za sigurnošću, pripadanjem, poštovanjem i kontrolom nad sopstvenim životom.
Međutim, postoje velike individualne razlike u tome kako tumačimo i doživljavamo te uticaje i društvene krize, i u tome kako se nosimo sa stresom. Na primer, gubitak posla će neko protumačiti kao potpunu katastrofu, lični poraz i nešto što je neizdrživo, dok će neko drugi taj isti događaj proceniti kao vrlo neprijatan, stresan ali izdrživ, i da ga možemo podneti, čak iz njega nešto i naučiti. Neki ljudi na stresove reaguju povlačenjem ili bekstvom, dok drugi nastoje da se aktivno suoče sa problemom i da ga rešavaju, što dovodi do utiska da upravljamo stresom, a ne on nama. Zato je nemoguće pouzdano oceniti kako su se svi građani osećali, jer to varira i kroz vreme i od pojedinca do pojedinca. Eventualno možemo govoriti o nekom globalnom utisku o određenim grupama građana.
Za ovo razmatranje je najkorisnije da pogledamo kako su se osećali građani koji su trpeli te uticaje – izloženost nepravdi, pritiscima, uznemirujućim medijskim sadržajima – i pri tom bili pasivni, a sa druge, da pogledamo kako su drugi građani, koji su izabrali aktivni društveni angažman, doživeli iste nepovoljne društveno-političke okolnosti.
Strah je promenio stranu
Postoji nekoliko istraživanja na temu kako građani doživljavaju dešavanja u zemlji tokom 2025. i 2026. godine, kao što su istraživanje Klinike za psihijatriju u Novom Sadu, BIRODI-ja i CRTE . Ova istraživanja ukazuju na složenu emocionalnu sliku društva pre izbora. S jedne strane, prisutni su bili bes, frustracija, anksioznost, nepoverenje i zabrinutost za budućnost, što su sve neprijatne emocije koje mogu nepovoljno da deluju na mentalno zdravlje, a to ispitanici i potvrđuju. U istraživanju Klinike za psihijatriju više od polovine ispitanika navelo je da društvena situacija negativno utiče na njihovo mentalno zdravlje. S druge strane, pojava bunta – studentskih blokada, protesta, drugih oblika građanskog otpora, kao što su obustave rada i samoorganizovanje kroz zborove, delovala je kao katalizator za izlaženje iz bespomoćnosti.
Pomenuta istraživanja, kao i moje neposredno iskustvo tokom studentskih protesta pokazala su, pored neprijatnih emocija, i mnoge pozitivne – izraženu nadu, optimizam, doživljaj pripadnosti, solidarnost, empatiju, zadivljenost, ushićenost, želju da doprinesemo, altruizam, zahvalnost, ponos, jak doživljaj da radimo ispravno i da smo na pravoj strani. Ono što je delovalo kao zaštitni faktor za mentalno zdravlje kod ovih građana je činjenica da su bes, tuga i druge neprijatne emocije bile kanalisane u aktivan otpor, strah je zbog tog osećaja da nismo bespomoćni počeo da slabi, te je tako došlo do onog čuvenog „strah je promenio stranu”.
Dakle, sa psihološkog stanovišta, posebno je značajno što negativne, neprijatne emocije nisu nužno vodile pasivnosti, već su kod velikog dela građana bile praćene motivacijom za društveno angažovanje. To možemo razumeti kao jačanje osećaja kolektivne delotvornosti – uverenja da zajedničkim delovanjem možemo uticati na društvene okolnosti, što direktno smanjuje bespomoćnost. Išla bih i dalje u tvrdnji da je upravo kod tog dela građana to dovelo do jačanja mentalnog zdravlja. Oni koji su ostali pasivni sa svojim brigama, anksioznošću i neizvesnošću, imali su mnogo teži period.
Naučena bespomoćnost u situacijama stresa i traume je izrazit faktor rizika za mentalno zdravlje, čak i nakon što traumatske ili stresne okolnosti prođu. Angažovanje i aktivno suočavanje sa stresnim okolnostima nas čuvaju od naučene bespomoćnosti, a samim tim i od produženog stresnog poremećaja.
U jeku blokada fakulteta, u prvoj polovini 2025. godine, sa timom koleginica – psihološkinja i psihoterapeutkinja iz Instituta za pozitivnu psihologiju iz Novog Sada volonterski sam realizovala radionice i grupne susrete sa studentima i nastavnicima u obustavi, jer su oni to od nas tražili. Na tim susretima smo nastavnike redovno pitale kako se osećaju, pa su nam navodili mnogo neprijatnih emocija kao što su strah, zbunjenost, razočaranost, anksioznost, letargija, ljutnja. Jedna od naših intervencija bila je da učesnicima damo dozvolu da se tako osećaju – da je “u redu ne biti u redu”, a zatim i neke tehnike kako da regulišu stres i neprijatne emocije. Međutim, navođene su i brojne pozitivne emocije, kao što su podrška, solidarnost, nada, euforija, hrabrost, borbenost, veća bliskost, maštovitost, sigurnost, istrajnost, što je takođe u redu i očekivano i što je dodatno bilo osnaženo kada se podeli sa drugima.
Studenti sa kojima sam radila psihološku podršku tokom blokada su delili slične emocije, uz dodatni doživljaj odgovornosti za to kako doprinose studentskom pokretu. Bilo je i osećanja krivice zbog utiska da ne doprinose dovoljno, iako su veoma bili angažovani, jer se dešavalo poređenje sa kolegama koji „rade više”. Rastrzani su bili oni studenti koji nisu osećali da njihovu borbu podržavaju njima bliski – roditelji, prijatelji, partneri – ili oni koji su osećali potrebu da izlaze u grad ili uče, pa smo i u tim situacijama tragali za nekim emocionalnim razrešenjem i opraštanjem – sebi i drugima – na nesavršenosti, ljudskoj pogrešivosti i na potrebi da se brine o sopstvenim potrebama.
Najbolja kampanja u istoriji
Setimo se studentskih šetnji kroz Srbiju, biciklista, ture do Strazbura i suza građana na dočecima u brojnim gradovima naše zemlje i Evrope. Zašto je do toga dolazilo? U mnogim komentarima govorilo se o emocionalnoj katarzi, ali bih pre te jake izlive emocija nazvala „kolektivnom emocionalnom obradom”. Dugo nakupljani strahovi, frustracije, zebnja, bes, obradili bi se i sublimisali kroz osećanje ushićenosti, koje doživljavamo onda kada prisustvujemo nekom moralnom podvigu koji nadilazi uobičajeno ljudsko iskustvo.
Ovaj fenomen je posebno istraživao DŽonatan Hajt, koji je ushićenost definisao kao emocionalnu reakciju na moralnu izvrsnost drugih ljudi, koja nas podstiče da i sami budemo bolji i činimo dobro. U ovome su studenti bili veoma psihološki mudri – istraživanja dosledno pokazuju da je Hajt u pravu, da kada prisustvujemo nekom takvom moralno uzvišenom delu i osećamo ushićenost i zadivljenost, to nam u narednom koraku veoma jača motivaciju da i sami radimo slične podvige i budemo bolji. Studenti su zarazili požrtvovanošću i altruizmom veoma veliki broj građana. U tome je srž ovolikog jedinstva, doslednosti, vrednosnog smisla i istrajnosti građana u borbi za pravednije društvo i same pobede na izborima.
Tokom kampanje pred izbore kod dela građana smenjivali su se nada, entuzijazam, strah i iscrpljenost. Neposredno pred izbore neizvesnost kako će prethodni režim reagovati dodatno je pojačala emocionalnu napetost, dok su nakon izbora reakcije zavisile od očekivanja, političkih opredeljenja i doživljaja izbornog procesa.
Na proglašenje pobede Studentske liste, svi ćemo se sećati gde smo bili i šta smo radili. Ja sam bila u izbornom štabu u Kragujevcu, udubljena u komunikaciju sa šefovima biračkih mesta, kada sam čula povike oduševljenja, neverice i sreće u delu štaba gde su bili kandidati. Ubrzo smo svi izašli na ulicu, gde su nas dočekale sirene automobila, pesma, usklici sreće. Nezaboravna noć.
Ljudi nakon izbora
Budućnost će građani verovatno procenjivati i kroz pitanje da li društvene promene donose veću sigurnost, pravičnost i mogućnost da planiraju sopstveni život. U tom procesu veoma su važni psihološki i socijalni resursi: pozitivna uverenja, veštine rešavanja problema, emocionalna podrška, solidarnost i osećaj pripadnosti zajednici. Posebno bih istakla snage karaktera kao što su hrabrost, istrajnost, humanost, pravednost, samoregulacija i nada, kao zaštitne faktore u suočavanju sa neizvesnošću. To nisu samo poželjne individualne osobine, već i važni resursi za psihološku otpornost zajednice.
Na kraju, pitanje nije samo kako ćemo prevazići aktuelnu političku krizu, već i kako ćemo dodatno učvrstiti i sačuvati međusobno poverenje i da li ćemo izgraditi društvo u kojem ljudi imaju više dostojanstva, sigurnosti i mogućnosti da utiču na svoju budućnost. Ono na čemu ću svakako raditi jeste razvoj zdravog društva – društva kome su vrednosti zajednice, a ne individualna sebičnost i pohlepa – ideali kojima teži većina.
Takođe, zdravo društvo zamišljam kao ono u kojem ne odstupamo od integriteta, poštenja i čestitosti, od visokih standarda svojih profesija, gde ne pristajemo da izdamo profesiju zato što to neko od nas traži. I još vidim društvo u kojem većina građana ne zna ko je predsednik i premijer, već institucije funkcionišu nezavisno od toga ko je na vlasti i sve teče kako je propisima i principima dobre prakse predviđeno. Gde su ljudi koji drže određene segmente vlasti u službi građana i toga su svesni svakog dana i svakog minuta svog boravka na pozicijama.
Umesto zaključka, rekla bih da se psihološka otpornost društva ne ogleda u tome da njegovi građani ne osećaju strah, bes ili neizvesnost, već u tome da, uprkos tim osećanjima, uspevaju da očuvaju solidarnost, nadu i sposobnost zajedničkog delovanja. Takođe, bolja budućnost podrazumeva da ne odstupimo od vrednosti koje su nas dovele do ove izuzetne šanse da tu poželjnu budućnost stvorimo.
Piše: Mirjana Beara Benjak, doktorka psiholoških nauka, vanredna profesorka Univerziteta u Kragujevcu, saradnica Instituta za pozitivnu psihologiju i kandidatkinja Studentske liste
