Nudimo vam jedan usamljen pogled na današnju političku situaciju. Sad su mišljenja podeljena na one koji misle „gotov je” i one koji misle – ništa neće od ovog svega ispasti. Ovi drugi navode argumente tipa: bio sam u šetnji sa studentima, posle toga oni posedali po kafićima, nema ništa od toga! Najmanja mana onih koji tako govore je da ne razumeju ništa od istorijskog razvića. Studenti su nova vrsta mase, samosvesna masa, koja se ponekad zeza, ali je uvek svesna svoje istorijske uloge.
Na primer, moja unuka je bila u blokadi Autokomande, kaže da se nikad u životu nije bolje provela (seljaci im doneli prase koje se okretalo na ražnju, jeli su palačinke, njeni sa akademije su svirali svuda po blokadi, a ona i drugi su pevali), ali je taj događaj odjeknuo u Srbiji. I onda su produžili na veličanstven skup u Novom Sadu.
Još jedan nedostatak onih koji misle da od ovoga ništa neće biti – oni misle da je predsednik supermen i da će se i ovoga puta izvući. On voli da ga tako vide, ali NIJE, dok su studenti kao samosvesna masa, intelektualni supermeni. Jedino oni vide situaciju realistično.
U politici retko ima naglih promena u normalna vremena, jedino u revolucijama, a istorija nas uči da se to nikad dobro ne završi. Doduše, kad su germanska plemena upala u stari Rim (godina 476. se uzima za zvanični kraj rimskog carstva), to je značilo kraj grčko-rimske civilizacije i omogućilo je rađanje naprednije zapadno-evropske civilizacije. Ipak, Rim je tri dana pljačkan.
Isto tako je Francuska buržoaska revolucija promenila mnogo toga u svetu, čega su mnogi savremenici u Nemačkoj bili svesni: Hegel i Šeling su na vest o padu Bastilje igrali oko drveta koje je Helderlin zasadio u parku u Tibingenu, Betoven je na svojoj trećoj simfoniji pocepao posvetu Napoleonu, kad je shvatio da je ovaj izdao principe revolucije. Moji prijatelji marksisti smatraju da je to bilo foliranje jer je Hegel tvrdio da je Pruska država vrhunac istorije, dok je, po njima, Oktobarska revolucija taj vrh.
Međutim, Hegel je pravilno shvatio da je Francuska buržoaska revolucija uvela u čovečanstvo najznačajniju promenu ikad – HABEAS CORRPUS (što su Englezi formulisali, ali na krilima promena buržoaske revolucije), to da niko ne može da bude uhapšen bez sudskog naloga, a to je temelj sloboda koje je čovečanstvo osvojilo, što je omogućilo i pojavu ljudskih prava, pravne države. A Pruska država je u Hegelovo vreme bila pravna država, što naša nije ni posle 200 godina.
Marksizam je stavio težište na klasnu borbu i uništio je pravnu državu (zato je istorijski i bio neuspešan), što smo mi i Rusi, te Kinezi nasledili. Ali je buržoaska revolucija bila još krvavija. Sledeća značajnija revolucija bila je Oktobarska revolucija koja je kao Kron gutala svoju decu (što nije bilo strano ni buržoaskoj revoluciji) i podelila je svet na dva dela koji su tek sada počeli da se približavaju, preko Deng Sijaopingove „socijalističke tržišne ekonomije“. Dakle, stvarno nam revolucija nije potrebna. Slušajmo studente.
Studenti su došli sa planete Kripton. Krugovi bliski „Trećem oku“ kažu mi da je u vreme Supermenovog oca Džor Ela bila borba između dve struje – pristalica svesti i pristalica samosvesti. Džor El je vodio samosvesne i izgubio. Ali je posle Supermenove pobede nad troje predvodnika svesnih, Džor Elova stranka opet došla na vlast na Kriptonu i u znak zahvalnosti Supermenu poslala još jednu bebu koju je porodica Stojaković odgojila kao Lazara Stojakovića i otpravila ga na studije. On je zasejao pokret samosvesnih među studentima i postao intelektualni Supermen. Jedno objašnjenje: Odlika samosvesti je da shvata drugog samosvesnog pored sebe kao sebi ravnog, dok svestan čovek drugog svesnog shvata kao opasnost, neprijatelja.
Dakle, studenti dobro vide da je vlast uzdrmana, ali i shvataju da moraju da ostave vremena vođi nacije da se vrati u običnog građanina, a da to prođe bez revolucije. Jer, opšti je konsenzus da nasilna promena vlasti ne dolazi u obzir.
Predsedniku ističe mandat 2027. i po Ustavu on ne može biti ponovo biran. Ovo, kako se stvari odvijaju, ide ka tome da on siđe sa vlasti bez velikih trzavica. On će ponovo da raspiše izbore bez promene izbornih uslova. Očekivati od predsednika Srbije da promeni izborne uslove isto je što i očekivati od koze da sačuva kupus. Ipak, opozicija ne bi trebalo da bojkotuje te izbore, mada nema nikakvih šansi da ih dobije. Opozicija u svetu često izlazi na izbore za koje nema šanse da ih dobije.
Te izbore ne treba tretirati kao šansu da se pobedi vlast, nego da joj se još više okrnji moć i time se što više potkopa, te da superpredsedniku ne padne ni na pamet da pokuša da ostane u politici kao premijer. To će se najverovatnije dogoditi jer će sada i studenti izaći na izbore. Opozicija bi trebalo da nauči od studenata da ide korak po korak, bez improvizacije (pogledajte samo kako studenti reaguju – ovi ih gaze, prebijaju, a oni ne odgovaraju nasiljem, te su s pravom kandidati za Nobelovu nagradu za mir). A to je odlika samosvesti.
Masa je uvek na nivou svesti i u svojoj manifestaciji kao gomila gluplja je od svog najglupljeg člana, znači na veoma niskom nivou svesti. Na primer, vlast pošalje par siledžija 23. septembra 2023. godine ispred Skupštine Beograda koji počnu da razbijaju ulaz i glupa masa odmah nagrne za njima. Dok studente gaze i prebijaju, a oni ne uzvraćaju (najpoznatiji primer toga je Gandi, a i on je bio samosvestan, kao i mnogo pre njega Isus iz Nazareta). Sudenti nisu ni Isus, ni Gandi, ali su jedna sasvim nova vrsta mase – samosvesna masa (Kaneti se prevrće u grobu).
Dokle će da traju blokade? Dok predsednik ne shvati da je njegova jedina šansa da ode neporažen 2027. godine i da se penzioniše. A on je po svemu što je dosad pokazao šibicar i prigrabiće varijantu da siđe sa vlasti neporažen.
Piše: Vladimir M. Ristić
