… i misliti Srpski, zašto svi narodi ne počinju s jedne strane misliti o stvarima…
Vuk Stefanović, iz predgovora Srpskom rječniku
Socijalno-politička studija Svetozara Markovića „Srbija na Istoku”, objavljena 1872. godine u Novom Sadu, ugaoni je kamen moderne nacionalne istorijske i društvene autorefleksije. Značaj ovog kapitalnog dela srpske političke filozofije tako je veliki da se ne može preceniti. U njemu, po prvi put, srpski jezik dospeva do svesnog izraza o geopolitičkom kontekstu nacionalne sudbine, te o Istočnom pitanju, kao njenom referentnom okviru.
Uz integralno delo Vuka Karadžića, ovaj rad ide u sam vrh onoga što građanin u Srbiji mora poznavati, ako hoće da govori, misli i dela sa sopstvenog stanovišta, izborenog u poslovima otaca i predaka, te da nadograđuje taj mnogogeneracijski hod nacije, zahvaljujući kojem danas uopšte i jeste građanin.
Istovremeno, „Srbija na Istoku” je jedna od najplesnjivijih knjiga nacionalne publicistike. To se štampa, preštampava i uglavnom ne otvara. Postoje i široko dostupna, besplatna elektronska izdanja ovog spisa, ali to ipak čita samo ko baš mora. Gimnazijalci i ostali srednjoškolci odavno već nisu u takvoj obavezi. Čak ni akademski građani. Čovek u današnjoj Srbiji može legitimno i uz sav propisni trud da postane ne tek inženjer ili pravnik, nego i doktor filozofije, a da u životu ne pročita nijedan tekst Svetozara Markovića. Ako je za zlosrećnu utehu, sve navedeno važi i za Vuka Karadžića.
Ova aporija, napetost koja varniči u frontalnom i kontradiktornom sudaru dva prethodno nanizana pasusa, osvetljava prostor iskorenjenosti i dezorijentisanosti Srbije kao savremenog političkog društva.
Taj nemišljen koliko i realan prostor, lokaciju sušte zbilje u senci, pokušava da misli ova serija tekstova. Zbog toga to i jeste svojevrsni nastavak i daleki odjek studije Svetozara Markovića. Jedan savremeni poziv na povratak u osnov naših društveno-političkih pitanja.
Naprosto, čini se da nije mala stvar, niti beznačajna dobit, ako se jednom shvati da naša modernost i savremenost bazično stoje u sred otvorenog pitanja.
Da li je nama Svetozar baš samo socijalista
Danas se o Svetozaru Markoviću govori i piše primarno kao o socijalisti. Kao o devetnaestovekovnom začetniku moderne političke filozofije socijalizma u srpskoj kulturi i na srpskom jeziku.
Zaista, njegov značaj i uticaj na tom polju razvoja levičarskih ideja nije mali, čak ni u evropskom kontekstu.
Recimo, otac nemačkih socijalista Karl Kaucki, osnivač njihove partije, koja je kolko do juče predvodila vladu Nemačke, u svojim memoarima, objavljenim početkom ovog stoleća, izričito napominje da se socijalizmu učio od Svetozara Markovića i pod njegovim uticajem. Naprosto, Svetozar je bio jedan od lidera evropske socijalističke omladine u Prvoj internacionali.
Ono što se, međutim, ređe pominje, jeste činjenica da smo danas svi mi socijalisti, u tom smislu u kojem je Svetozar to bio pre jednog i po stoleća. Naprosto, socijalističke ideje devetnaestog veka, nadograđivane i kroz dvadeseti, bitno su uticale na tok kulturne i socijalne istorije Evrope. Kao središnja nit procesa emancipacije, one su ušle u glavni tok i rastvorile se u onom što bismo danas pre nazvali komonsens nego socijalizam. Možda, duh vremena ili, naprosto, civilizacijska norma.
U svom vremenu, rane socijalističke ideje bile su sasvim nekonvencionalne, čak ekstravagantne, što može ilustrovati i jedan lokalni kuriozitet. U tom smislu, izdanje sabranih dela Radoja Domanovića koje su publikovali kragujevački ‘’Koraci’’ 2010. godine, značajan je prilog našoj kulturnoj istoriji. Ono, istraživački relevantno, donosi i neke radove ovog klasika nacionalne književnosti koji su bili ostali u štampi svoga doba i potom zaboravljeni. Među njima je i humoristička priča „Kako se proveo sveti Sava u Višoj ženskoj školi”. U toj priči, prvi put objavljenoj početkom dvadesetog veka, Domanović tera sprdnju sa jednom tako pomodnom i ekstravagantnom idejom socijalista, kao što je koncept višeg obrazovanja ženskinja !? Premda je Svetozar svoje bitke bio pre nego je Radoje i rođen, premda će i ovaj potom doći u Prvu kragujevačku gimnaziju, kojom Svetozar već davno beše protutnjao, kao kometa, za pitanje socijalne emancipacije žena, eto, čak i jedan Radoje Domanović za uvek je ostao gluv, kao top!
To za šta se Svetozar nekada borio, podnoseći u toj političkoj borbi i ozbiljne kaznene mere, za prava ženskinja, prava rada, za samoupravu, za zadružni oblik vlasništva, za slobodnu štampu i razumevanje istorijske stvarnosti kao društvene, mi danas podrazumevamo kao konsenzualno prihvaćene, čak i ozakonjene vrednosti. Premda su socijalisti do pre jednog stoleća shvatani kao žestoki levičari, savremeni građanin ipak ne treba da ima ni u primisli tekuće leve ideje, kamo li da izborno optira za njih, da bi ih danas shvatio kao relevantne, možda čak i bliske sagovornike.
Međutim, za razliku od nesporno socijalističkih ideja u tekstu, mnogo ređe se govori i piše o onome što Svetozar Marković u svojim delima takođe podrazumeva, možda i fundamentalnije od socijalističkih ekstravagancija, čak izričito apostrofira i borbeno zagovara, a što smo mi današnji, u sopstvenoj dezorijentisanosti i iskorenjenosti, stigmatizovali kao nasleđe konzervativno desnih, nacionalističkih politika.
Ideja „srpskog sveta” danas uživa status ekstremno desničarske diverzije, potencijalno terorističke, svakako ratnohuškačke. Za Svetozara je, međutim, ona suštastvena. To je so soli njegovoga rada. Uostalom, on zato sebe i naziva nacionalnim radnikom. Njegovo glavno delo upravo je stoga i objavljeno u inostranstvu, a Novi Sad tada beše to, gde je srpstvo slobodnije, nacionalno osvešćenije i eksplicitnije, svakako pod slabijim uticajem autocenzure. Da igrom mašte prenesemo tu situaciju u koordinate savremenog sveta, videli bismo da „Srbiju na Istoku” Svetozar Marković, najverovatnije, ponovo ne bi objavio u Beogradu, pred očima medijskih denuncijanata, obaveštajaca, lokalnih i belosvetskih cenzora, nego najverovatnije u Banjaluci.
Istom hipotetičkom operacijom došli bismo do uvida da bi Svetozar danas, verovatno, politički bio bliži Dodiku, ili Orbanu, nego evropskim socijalistima i levičarima. Jer sav smisao njegovog dela nije u ekstravaganciji i larpurlartizmu socijalnih reformi, nego reformi u funkciji jačanja srpske nacionalne, državne i geopolitičke pozicije. Ono se, najzad, i ne zove „Srbija u internacionalnoj komuni”, niti „Srbija na prosvećenijem, lepšem, pametnijem i boljem Zapadu” nego upravo „Srbija na Istoku”.
Nismo mi današnji to delo prevazišli, jer smo tobož usvojili i uveliko unapredili socijalne ideje koje se tu samo po prvi put projavljuju. Naprotiv, mi smo se srozali i pali ispod njegovog nivoa, jer sistematski, već celo stoleće, gubimo geopolitičku poziciju u kontekstu Istočnog pitanja. Zato nam je u evropskim integracijama ovo delo i izbačeno iz obrazovnog procesa i obavezne školske lektire, interpretativno razvodnjeno, te tako, sredstvima meke moći, po drugi put cenzurisano, vek i po nakon objavljivanja.
Svetozar i „Načertanije”
Zbog onih koji bi zabludno posumnjali u autorov besprekorni osećaj za istoričnost sveta, te koji bi bili skloni da proglase iregularnom interpretaciju koja prenosi devetnaestovekovni tekst u savremeni kontekst, napravićemo poređenje dva oprečna srpska politička teksta iz istog, devetnaestog stoleća. Grubo ćemo i ukratko uporediti Svetozarevu „Srbiju na Istoku” sa Garašaninovim „Načertanijem”.
Glavni srpski policajac Ilija Garašanin, za potrebe kneza Aleksandra i spoljnje politike dvora, a pod uticajem privrženog nam češkog slovenofila Františeka Zaha, u formi tajnog memoranduma, četrdesetih godina piše najvažniji državni politički dokument moderne Srbije, čuveno „Načertanije”. Ono je prvi put publikovano tek početkom dvadesetog stoleća, i sasvim je neizvesno da li je Svetozar sedamdesetih godina, kada piše „Srbiju na Istoku”, uopšte i čuo za njega.
Svakako, to su po mnogo čemu opozitni tekstovi. Jedno je policijski konfidencijalni memoar, drugo javni kritički spis slobodnog intelektualca. Jedno je državnička praksa, drugo socijalna teorija. Kod monarhiste Garašanina, dakako, nema ni primisli o socijalizmu. Jedno je upravni akt vlasti, a drugo opoziciona alternativa. Međutim, ono što danas šokira u čitanju ova dva nezavisna istorijska izvora jeste njihova suštinska, strukturna podudarnost. Policajac Garašanin i socijalni filozof Marković o Srbima i Srbiji, njihovoj dužnosti i zadacima za budućnost, misle potpuno isto. Danas bi obojicu, čini se, sa sve Petrom Kočićem i Radovanom Karadžićem, Beograd najradije isporučio sudanijama kolonizatora.
I Garašanin i Marković zagovaraju neophodnost celovitog srpskog sveta i ujedinjenja svih Srba u jednu nacionalnu državu, a to nazivaju, jezikom svoga doba, politikom integracija. Obojica podrazumevaju liderstvo i primat Srba na Balkanu. Tačnije, podrazumevaju da je Istočno pitanje, pre svega i iznad svega, srpsko nacionalno pitanje. I najzad, obojica podrazumevaju suverenizam i nezavisnu srpsku državu, koja se ne vodi ni iz jednog evropskog centra moći, nego iz integralnog srpskog naroda i logike srpskog nacionalnog interesa.
Da li smo to, retroaktivno, potrli i potpuno izgubili sopstveni devetnaesti vek? U političkoj dezorijentisanosti, pristali smo na to da se otvorenost Istočnog pitanja shvati kao zaključana činjenica. Zaključena i konačno rešena protiv naših interesa. Na primeru „Načertanija” još radikalnije nego sa „Srbijom na Istoku”. Ovu poslednju bar preštampavamo, makar i uprazno, a u procesu evropskih integracija originalni, integralni rukopis „Načertanija” nestao je iz državnih arhiva i doslovno je izgubljen. Baš kao i iz našeg samorazumevanja i samopoštovanja.
(Nastaviće se)
Piše Saša Milenić
