Najozbiljniji problem savremenog Kragujevca jeste odsustvo jasno artikulisane vizije razvoja. Grad koji je decenijama bio industrijski, obrazovni i kulturni centar Šumadije danas funkcioniše po inerciji – iz dana u dan, bez strateškog promišljanja kuda i kako dalje. Nema ozbiljnog plana privrednog razvoja, nema vizije urbanističkog uređenja koja bi prevazilazila parcijalne interese, nema strategije koja bi Kragujevcu vratila status koji mu istorijski pripada. Umesto toga, suočeni smo sa krpljenjem rupa – i u bukvalnom, i u prenesenom smislu.
Kragujevac je, jednostavno, nestao sa mape Srbije. O njemu se ne govori kao o gradu koji nešto pokreće, već – ako se uopšte i govori – kao o gradu čiji se problemi gomilaju. Prljavština na ulicama postala je vizuelna metafora stanja duha aktuelne vlasti. Komunalni red je, blago rečeno, narušen, a institucije koje bi trebalo da reaguju ili ne reaguju, ili reaguju selektivno.
Kao pravnika posebno me brine odsustvo vladavine prava na lokalnom nivou. Ne govorim o apstrakciji – govorim o vrlo konkretnoj obavezi nosilaca javnih funkcija da svoja ovlašćenja vrše u skladu sa zakonom, transparentno i odgovorno. Nažalost, u brojnim segmentima rada gradske uprave, javnih preduzeća i ustanova čiji je osnivač grad, prepoznajem ozbiljne korupcione rizike – od javnih nabavki, preko upravljanja gradskim resursima, do kadrovskih rešenja. Niko ni za šta ne odgovara.
Paradigmatičan primer nepoštovanja zakona jeste činjenica da grad, uprkos proteku svih zakonom propisanih rokova, i dalje ne raspisuje izbore za savete građana u mesnim zajednicama. Time se grubo krši zakon, a građanima se oduzima jedno od najvažnijih oruđa neposredne lokalne participacije. Kada sistem ovako otvoreno ignoriše sopstvene obaveze, ne može se govoriti o uređenoj lokalnoj samoupravi – može se govoriti samo o administriranju po partijskim merilima.
Sve to, naravno, ne bi bilo moguće bez svesrdne podrške republičke vlasti, koja partijskim merilima štiti svoje lokalne kadrove čak i onda kada je očigledno da rezultata nema. Umesto toga, dobijamo zid od solidarnosti unutar vladajuće stranke koji apsorbuje svaku kritiku i amortizuje svaki pokušaj demokratske kontrole vlasti. To nije normalno stanje stvari – to je deformacija demokratskog poretka.
Posebno poglavlje, i možda najilustrativnije, jeste kadrovska politika. Aktuelna vlast nije uspela da iznedri kadrove koji su sposobni da odgovore izazovima i zadacima iz nadležnosti lokalne samouprave. A nadležnosti nisu male, obuhvataju ogroman dijapazon poslova od kojih neposredno zavisi svakodnevni život građana.
Umesto da se vodi računa o stručnosti, iskustvu i rezultatima, lokalni funkcioneri se rotiraju na rukovodećim mestima javnih preduzeća i ustanova različitih nadležnosti – kao da je reč o „direktorima opšte prakse” koji jednako uspešno mogu da vode komunalno preduzeće i kulturnu instituciju. Dobijamo univerzalne partijske kadrove čije se imenovanje ne temelji na meritokratiji, već na lojalnosti.
Vrlo često imenovani funkcioneri ne ispunjavaju ni zakonom propisane uslove za vršenje funkcija na koje su postavljeni. Konkursne procedure se ili ne sprovode kako treba, ili se sprovode formalno, dok je odluka unapred doneta u stranačkim sobama. Reč je o partokratiji na delu, u njenom najčistijem obliku.
Ovde mi je važno da budem precizan i pošten. Ne tvrdim da je u prošlosti sve bilo idealno – nije. Tokom mandata gradonačelnika Veroljuba Stevanovića obavljao sam funkciju sekretara Gradskog veća, a potom i načelnika Gradske uprave za opšte poslove i poslove lokalne samouprave. Iz te perspektive imao sam jedinstvenu priliku da pratim kako se donose odluke, kako se vodi grad i kakvi ljudi sede za stolom kada se odlučuje o stvarima od javnog interesa.
U sastavu tadašnjeg Gradskog veća bili su ljudi od karijere – dokazani profesionalci u svojim oblastima, sa već zapaženim rezultatima pre nego što su stupili na lokalne funkcije. Prosečan stepen obrazovanja bio je nešto viši od magistra nauka. Među članovima bili su ugledni profesori Univerziteta, ljudi čiji autoritet nije bio izveden iz partijske knjižice, već iz onoga što su iza sebe stvorili u struci.
Treba reći da ni Veroljub Stevanović nije bio bez kadrovskih promašaja. Jedan deo bio je uslovljen koalicionim sporazumima i ucenama koje dolaze uz koaliciono vođenje lokalne samouprave, ali nije svaki ustupak bio neophodan ili opravdan. Ipak, rezultati tog perioda i danas su vidljivi, opipljivi i proverljivi.
Realizovan je niz kapitalnih investicija od trajne vrednosti za grad: zatvoreni bazen, ambulanta broj 4 Doma zdravlja, fiskulturne sale u Drugoj kragujevačkoj gimnaziji i Osnovnoj školi „Sveti Sava”, zgrada Hitne pomoći – da pomenem samo nekoliko najupečatljivijih. Reč je o objektima koje građani Kragujevca i danas koriste i koji predstavljaju opipljiv trag jednog načina razmišljanja o gradu kao zajednici koju treba unapređivati, a ne samo administrirati. Gde su uporedivi tragovi aktuelne gradske vlasti? Šta će ostati iza nje kao trajna vrednost?
Gotovo dvanaest godina nakon dolaska Srpske napredne stranke na vlast u Kragujevcu, sistem lokalne samouprave i dalje se u značajnoj meri oslanja na kadrove formirane u prethodnom periodu. Ilustrativni su primeri dr Katić Živanović, koja vodi sektor poljoprivrede, i Aleksandra Lazovića, aktuelnog šefa kabineta i do nedavno prvog čoveka u oblasti energetike. Reč je o ljudima čiji je stručni kredibilitet proveren u prethodnim sistemima i čije angažovanje aktuelna vlast koristi kao pokriće za sopstvenu kadrovsku nemoć. Uz Zorana Jovanovića i Dušana Aleksića – ovi primeri samo potvrđuju moj osnovni stav: SNS u Kragujevcu nije bio u stanju da iznedri sopstvene stručne kadrove sposobne da samostalno nose odgovornost za najvažnije sektore gradske uprave.
Ono što me kao posmatrača posebno pogađa jeste činjenica da sistem lokalne samouprave u Kragujevcu danas funkcioniše isključivo zahvaljujući znanju i iskustvu zaposlenih u upravi, ustanovama i preduzećima – ljudi koji posao rade godinama, neki i decenijama, i koji su sebi izgradili stručni autoritet daleko od reflektora. Bez njih, sistem bi se zaustavio. Aktuelni nosioci političkih funkcija nisu ti koji sistem pokreću; oni su, u najboljem slučaju, ti koji ga ne ometaju.
Ako je i potreban jedan izdvojen primer koji najslikovitije govori o načinu na koji aktuelna vlast obavlja poslove u oblasti komunalne delatnosti, onda je to svakako rekonstrukcija zgrade Tržnica u Kragujevcu. Reč je o objektu od izuzetnog značaja za svakodnevni život građana – centralnoj gradskoj pijaci, prostoru koji bi u svakom uređenom gradu bio predmet posebne pažnje nosilaca javnih funkcija.
Rekonstrukcija je trajala nekoliko godina, a utrošeno je više miliona evra novca građana Kragujevca i Republike Srbije. To nisu beznačajne sume – reč je o sredstvima koja su mogla biti uložena u izgradnju novih škola, obdaništa, ambulanti ili u uređenje čitavih gradskih kvartova. Umesto toga, utrošena su u projekat koji je od početka pratio niz promašaja, izmena, dodatnih radova i zakasnelih rokova. Građani s pravom postavljaju pitanje: da li je konačan rezultat srazmeran onome što je uloženo? Odgovor je, nažalost, očigledan i porazan.
Ono što je, međutim, još poraznije jeste činjenica da za te promašaje niko nije odgovarao – ni politički, a kamoli krivično. Niti je neko podneo ostavku, niti je neko smenjen, niti je protiv bilo koga pokrenut bilo kakav postupak koji bi utvrdio ko je i zašto donosio odluke koje su dovele do ovako skupog i ovako neuspešnog poduhvata.
Zgrada Tržnica nije izolovan slučaj – ona je simbol. Simbol načina na koji se u ovom gradu rasipa javni novac, simbol odsustva političke kulture i simbol sistema koji je izgradio potpuni imunitet na svaki oblik odgovornosti. Ista logika proširuje se i na ostale komunalne poslove: održavanje ulica, javnih površina, zelenila, rasvete, vodovodne i kanalizacione mreže. Građanin Kragujevca plaća sve to – iz svojih poreza, iz svojih računa, iz svoje strpljivosti.
Kragujevac zaslužuje više. Zaslužuje vlast koja ima viziju, kadrove koji su izabrani po meritokratskim kriterijumima, sistem u kome zakon važi za sve i u kome odgovornost nije apstraktna kategorija. Zaslužuje grad koji se vidi na mapi Srbije po onome što stvara, a ne po onome što propušta da uradi.
Demokratske promene koje se u Srbiji dešavaju pred našim očima – studentski protesti, protesti građana, sve snažniji zahtev za vladavinom prava – nisu samo politički fenomen. One su izraz duboke potrebe društva da povrati dostojanstvo, da ponovo uspostavi poverenje u institucije i da obezbedi da javne funkcije postanu služba građanima, a ne stranačka plena. Podržavam te procese svim srcem i smatram da je Kragujevac pozvan da u njima da svoj puni doprinos.
Kao univerzitetski grad, Kragujevac je oduvek bio rasadnik pametnih i sposobnih ljudi. Imamo profesore, lekare, inženjere, pravnike, privrednike, umetnike i mlade ljude svih profila čija stručnost i integritet mogu i moraju da budu stavljeni u službu zajednice.
Posebno želim da naglasim koliko je važna uloga mladih – onih koji su se već dokazali u svojim strukama, koji poznaju savremene standarde upravljanja, koji razumeju izazove modernog grada i koji nisu zarobljeni u logici partijske poslušnosti. Upravo takvi ljudi, zajedno sa onima koji već godinama entuzijastično, tiho i uporno rade na dobroj strani – u upravi, u ustanovama, u javnim preduzećima, u nevladinom sektoru, u privredi i u akademskoj zajednici – mogu ovaj grad voditi napred. Jedni donose svežinu, novu energiju i nova znanja; drugi donose iskustvo, poznavanje materije i proveren moralni integritet. Zajedno, oni čine onu vrstu koalicije znanja, rada i poštenja kakva je Kragujevcu neophodna.
U tom svetlu važno je ispravno pročitati i poruku koju su građani Kragujevca uputili na poslednjim lokalnim izborima. Srpska napredna stranka uspela je da formira tanku, jedva dovoljnu većinu – i to nakon skupocene, beskompromisno vođene propagandne kampanje i uz mobilizaciju svih resursa republičke vlasti. Činjenica da uprkos svemu tome ova stranka nije postigla ubedljiv rezultat u Kragujevcu nije slučajnost. To je odgovor jednog akademskog, univerzitetskog, misaono živog grada na model političkog delovanja koji počiva na marketingu, strahu i partijskoj disciplini.
Opozicija u Skupštini grada Kragujevca danas, po mom sudu, deluje jedinstveno, disciplinovano i principijelno. Njeni predstavnici non-stop ukazuju na sve propuste u funkcionisanju gradske uprave i javnih preduzeća, otvaraju pitanja svih afera za koje postoji osnovana sumnja i ne dozvoljavaju da se rad vlasti odvija bez javne kontrole. To je upravo ono što se od opozicije u uređenim demokratijama očekuje. Kohezija koju opozicija pokazuje u gradskom parlamentu predstavlja ozbiljan kvalitativni pomak i zaslužuje priznanje građana.
Nameće se i zaključak gde treba tražiti buduću gradsku vlast. Ona se, po mom dubokom uverenju, mora graditi u jednoj jedinstvenoj koloni – objedinjavanjem dela aktuelnog opozicionog sastava u Skupštini grada sa novom političkom snagom izraslom iz studentskog protesta. Studentski protest nije samo socijalni fenomen i nije samo izraz trenutnog nezadovoljstva – on je ozbiljan politički kapital.
Ta nova snaga, zajedno sa proverenim delom opozicije, čini prirodnu osnovu buduće gradske većine. Jedni donose institucionalno iskustvo i poznavanje lokalne samouprave, drugi donose energiju, legitimitet građanskog pokreta i veru da promena ima smisla.
Međutim, promene nisu moguće ako građani ostanu nemi posmatrači. Demokratija nije samo izborni čin svake četiri godine – ona je svakodnevni rad na javnoj kontroli vlasti, na traženju odgovora, na pozivanju na odgovornost. Kao neko ko je iznutra video kako sistem može da funkcioniše bolje, smatram da je naša obaveza – obaveza struke, profesije, građanstva – da o ovome govorimo glasno, jasno i argumentovano. Ćutanje je saučesništvo. Kragujevac ne sme više da ćuti.
Piše Zlatko Milić, advokat
