Krajem oktobra 2017. Aleksandar Martinović (SNS) doneo je u Skupštinu Srbije fotokopiju Vučićevog indeksa, odakle je čitao nazive predmeta iz kojih je predsednik dobio desetke, a obevestio je poslanike i o prosečnoj oceni predsednika: 9,44. „Fake News tragačˮ.
Od tada su počele priče o tome kako je srpski predsednik bio student generacije 1994. godine. Studirao je od 1988. do 1994, a sam Kesedžija nikad to nije demantovao, mada pomenuti istraživači nisu mogli to da potvrde, nema podataka za 1994. godinu o studentima generacije.
Zato profesorka Jelena Kleut, koja je izgubila posao na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu zbog podrške studentima, greši kada kaže da je to što joj se desilo osveta loših đaka. To je osveta nedovoljno uspešnih đaka. Jer i pored tako visokog proseka, predsednik nije ostao da radi na fakultetu, kao što ni Hitler nikad nije primljen na Likovnu akademiju u Beču, pa se posle mešao u likovnu scenu Nemačke, izbacujući modernu umetnost iz galerija. Ovaj naš se sad sveti visokom školstvu.
Ali, sad mu je harizma pala na ispod 30 posto, pa kao besan pas juriša na sve što može. Delegaciju Evropskog parlamenta pokušao je da izbegne, ali je ona objasnila da je došla u Srbiju, a ne da njega vidi. Tako je uspešno pokazala da naprednjačka teza kako mi želimo u Evropu, ali nas Evropa neće, nije uopšte tačna – Evropa nas hoće, ali naša vlast „moli bogaˮ da ne uđemo u Evropsku uniju.
Kad je došao na vlast i bio na rečima za Evropu, naš predsednik kao da nije bio svestan da ulazak u Evropsku uniju podrazumeva prenošenje dela suvereniteta pristupajuće države samoj Uniji. Jer, sada grčevito brani tu iluziju koja se zove suverenitet. Ne shvatajući da se pojam suvereniteta promenio u odnosu na dvadeseti vek. Time ide na ruku onom mentalitetu koji izražava stav nekih mojih zemljaka: „Meni će Evropa da zabrani da zakoljem prase kad ja hoćuˮ!
Takvim podilaženjem najnižim instiktima mase uspeo je da ubije volju građana Srbije za pridruživanjem Evropskoj uniji: novembra 2009. godine podrška građana Srbije za ulazak u EU bila je 71 odsto, a sada 33 odsto građana podržava to isto (najniža podrška u celom regionu).
Uopšte, sve vizije koje je imao počele su da se okreću protiv njega. Na primer, izgradnja uspešnog kapitalističkog društva u Srbiji (to su one priče koje potiču još iz Miloševićevog vremene – „Srbija ekonomski tigarˮ). Pre dosta vremena (deset i više godina) Dragan Đilas je ustvrdio da je zasnivanje ekonomskog razvoja isključivo na dovođenju stranih investitora odavno prevaziđeno u svetu. Malo ko je to primetio, ali sada vidimo koliko je bio u pravu (da pomenemo samo „Leoniˮ koji masovno otpušta radnike u južnoj Srbiji, ima ih još i sve ih je više). Osim toga kapitalizam bez parlamentarne demokratije jeste veoma surov sistem. A naš predsednik stvara sve vreme jednopartijski sistem, pod vidom parlamentarne demokratije.
Pošto ljudi u Srbiji često imaju predstavu da je demokratija nešto što je izmislio Zapad i da to ne postoji, podsetićemo čitaoca da se ljudsko društvo kroz istoriju uvek uljuđivalo (civilizovalo) tako što je uvodilo drastične mere za prisilu na rad većeg dela zajednice. I da su uvek te mere prihvatane zato što su bile efikasnije i unapređivale društvo. Na primer, surovo robovlasničko društvo smenilo je haos prvobitne zajednice, jer je pomoglo u oslobađanju od ropstva ćudima prirode. Josifova braća, prema biblijskoj priči, ulaze dobrovoljno u ropstvo u Egiptu, zbog gladi koja vlada u Palestini.
Dakle, ljudi su sami birali instucionalno ropstvo da se spasu ropstva prirodi, koje je očigledno surovije. Tokom istorijskog razvoja čovečanstvo se borilo protiv surovosti tog ropstva nužnog za organizaciju društva. I najzad je srušilo feudalizam koji je bio blaža varijanta starovekovnog ropstva.
Kad se to desilo (Francuska revolucija) pojavilo se novo, ekonomsko ropstvo, čiju surovost znamo iz romana Čarlsa Dikensa, a bogami i Dostojevskog. Setite se samo marksističke kritike tog sistema. Ali, kapitalizam je u poslednjih par vekova, uvodeći demokratiju i ljudska prava (pravnu državu), uspeo da ublaži tu svoju surovost. Hegel je, u najismejanijem svom stavu, naslutio kvalitet te promene, te je proglasio Prusku državu za vrhunac istorijskog razdvoja, jer je ona bila pravna država i time je pružala mogućnost osvajanja individualne slobode.
Za mnoge praksa nije potvrđivala tako optimistički stav, te su Hegela kritikovali (marksisti, pre svih). Međutim, komunistički projekat je propao svuda u svetu, pre svega zato što je zapostavio demokratiju, ljudska prava itd. A Hegelov stav tek sada dobija na svojoj snazi (u skandinavskim državama, pre svega). Dok mi sprovodimo devetnaestovekovnu politiku uvodeći kapitalističke društveno – ekonomske odnose bez demokratije i gazeći i ono malo pravne države koju smo imali.
Pogledajte oko sebe. Na šta se svelo to „masovnoˮ Kesedžijino zapošljavanje: strani poslodavci primaju radnike na par meseci i isplaćuju im minimalac. Otpuštaju ih masovno, posle izvesnog vremena. Sindikalna zaštita je misaona imenica. Što reče Ivan Karamazov „vraćam vam ulaznicu za taj vaš rajˮ.
No, da vas podsetim na svoje proročanstvo o 2027. godini kao vremenu odlaska Kesedžijinog sa vlasti. Na Tik-toku se pojavio sam „prvovenčani“ i pričao o kraju svog mandata. Ne znam koliko je to autentično, ali je indikativno! A i javno je rekao da će izbori biti između oktobra i decembra 2026.
Ne zavaravajmo se, ljudi, on hoće posle toga da bude premijer. Dakle, borba se nastavlja, studenti moraju dobro da se pripreme za izbore, jer ako SNS izgubi izbore Kesedžija ne može da bude premijer.
Piše: Vladimir M. Ristić
