Osobe oštećenog sluha zahtevale su na sastanku u Vladi Srbije da se izjednače prava gluvih i nagluvih osoba sa ostalim osobama sa invaliditetom, pre svega sa slepim osobama – sa senzornim invaliditetom. Poseban akcenat su stavili na invalidninu – finansijsku podršku države koja je do sada izostala, a koja je u suštini i najvažnija kako bi se kvalitet života gluvih lica u Srbiji poboljšao. Ali, kako je naveo premijer Đuro Macut, najvažnije će biti donošenje Zakona o evidencijama osoba sa invaliditetom, kao osnove za efikasnije ostvarivanje prava gluvih i nagluvih građana, te da je neophodan nastavak dijaloga.
Treći protest
– Ovi protesti su treći po redu, maltene sa istim zahtevima. Prvi put su bili 2018. godine. I tada i sada, gluvi traže novčanu naknadu za invaliditet. Te 2018. smenjeno je bilo rukovodstvo Saveza gluvih Srbije, pa smo očekivali da ćemo dobiti te invalidnine. U Hrvatskoj je invalidnina zbog gluvoće i drugih troškova života 442 evra mesečno, u Sloveniji 180 evra, Bosni u Hercegovini 90, u Republici Srpskoj 65, Severnoj Makedoniji 75 evra, u Crnoj Gori 100, zatim u Bugarskoj 300, Mađarskoj 260, Rumuniji 100, pa čak i na Kosovu 100 evra. Znači, Srbija je jedina država koja to ne isplaćuje, objašnjava Suzana Maslać, sekretar Udruženja gluvih i nagluvih Šumadijskog okruga.
– Zbog nekakvih obećanja, od kojih nije bilo ništa, ljudi su krenuli u proteste 25. marta. Digli su se iz cele Srbije. Bilo ih je oko 1.000. Na prvom mestu traže invalidninu – nadoknadu, mada ima i drugih zahteva. Ministarstvo daje šta smatra da treba, a ne šta gluvi traže, žali se naša sagovornica.
Kod nas se od strane Ministarstva najviše sredstava izdvaja za nacionalno-prevodilački servis i za tumače koji su angažovani u tom servisu, mada ti tumači rade za honorare, nisu stalno zaposleni, nemaju uplaćen radni staž, objašnjava Suzana, dodajući da im ova prva tri meseca država nije ništa ni uplatila.
– Sa druge strane, u resornom ministarstvu smatraju da se velika sredstva izdvajaju za to (milionski iznosi). Zakon o znakovnom jeziku je usvojen tek 2016. godine, ali se do sada nije sprovodio kako treba. Gluve ne pitaju za potrebe, nego po svom nahođenju donose i zakone i neke druge propise, smatra Suzana.
Na primer, treba u svim javnim ustanovama da budu tableti, da mogu video pozivom da se izvrše prevodi s obzirom da je tumača malo.
– Mi imamo puno starih koji ne znaju da koriste te moderne tehnologije i video pozive, tako da im treba živi tumač pored njih, pogotovo kada odlaze u zdravstvene ustanove, kaže Suzana, pa dodaje.
– Gluvi ne mogu da upisiju fakultete jer nemaju završen četvrti stepen, njihove škole su trogodišnje. Mnogo godina je prošlo od naše priče o svemu tome, jada se Suzana.

U zdravstvu nisu dobili nikakvu uredbu od Ministarstva zdravlja da su obavezni da imaju tablete preko kojih se obavlja video poziv kada dođe gluvo lice, ako tumač ne može da bude prisutan.
Mnogo naših članova je umiralo jer su zakasnili sa lečenjem i zbog neinformisanosti. U zdravstvu treba da postoji stalno zaposlen tumač ili bar da se obezbede tableti na svim odeljenjima, smatra Suzana, dodajući da je usvojen zakon za osobe sa invaliditetom, ali se sporo ili nikako ne inplementira u praksi.
Ona podseća da su bili oslobođeni plaćanja putarine – sada su to ukinuli, kao i povlastice u prevozu, koje recimo Hrvatska ima za voz, brod, avion, kao i popust za INFO stan. Beograd ima tu povlasticu, ali to je regulisano na nivou lokalne samouprave, što u Kragujevcu nikada nije bio slučaj.
Ministarstvo je pre tri godine reklo da bi se dobila invalidnina mora da se poveća telesno oštećenje na 90 posto, pa su onda gluvi to tražili i promenjeno im je oštećenje na 90 posto.
Tačno je da dobijaju pomagala za gluve – slušne aparate preko socijalnog, ali na sedam godina. Oni koji imaju velika oštećenja moraju sami da doplaćuju za jake aparate. Oni koštaju oko 1.000 evra, a socijalno priznaje do 40.000 dinara. Tako bebi alarmi, svetlosne budilice za gluve majke takođe puno koštaju. U inostranstvu se to recimo dobija od države – uz pakete ide i budilica.
Zbog oskudnih ili bolje reći nikakvih beneficija retko ko se od novih učlanjuje kada vidi da nema apsolutno nikakvu vajdu od toga.
Evidencije – kupovina vremena
– Predsednik Vlade Đuro Macut je rekao da najpre mora da se napravi tačna evidencija osoba sa invaliditetom, pa sve ostalo. Mi imamo sve te evidencije i to smo više puta dostavljali, to je lako proverljivo koliki je tačan broj gluvih lica. Svako udruženje zna koliko ima članova, samo se odlaže sa tim i ništa ne rešava, kaže Suzana.
Nakon sastanka u vladi i njihova predstavnica Ljubica Todorovski lično ima rezervu prema svemu tome, a ostali imaju neku nadu da će ipak nešto biti.
Ostaje i problem oko zapošljavanja njihovog članstva. Od 2009. nisu povećane kvote pa i dalje na 50 stalno zaposlenih ide jedna osoba sa invaliditetom, tako da se teško dolazi do radnog mesta. Opet, i kada se zaposle bivaju obični radnici zbog neadekvatnog obrazovanja. Nema novih zanimanja koja treba da prate modernizaciju, u redovnim školama nemaju asistenta u nastavi, nema uslova da studiraju da bi mogli da se dokopaju nekog boljeg radnog mesta.
– Čak i zablude da, ako je neko lice gluvo ima i mentalnih nedostataka, što je neistina, odmogle su im. U mnogim javnim službama nema osoba sa invaliditetom, kaže naša sagovornica.
Gluvi su u prednosti u odnosu na druga lica sa invaliditetom jer za njih ne treba da se prilagođava radno mesto. Jedino ukoliko je potrebno poziva se tumač zbog komunikacije ukoliko postoji barijera, „Jang feng” je dobar primer za to, kaže Suzana.
Ukoliko se njihovi zahtevi ne budu realizovali u razumnom roku koji su im ostavili, kaže naša sagovornica, ponovo će izaći na ulice, jer nemaju izbora.
Inače, Udruženja gluvih i nagluvih Šumadijskog okruga broji oko 200 članova, među kojima ima i gluvo slabovidih usled dijabetesa, a sve više gluvih ima glaukom i drugih problema sa očima. U poslednje dve-tri godine dosta njih je i preminulo. Prošle godine osmoro, od početka ove godine troje, a njih dvoje mlađih od 38 godina.
Piše: Elizabeta Jovanović
