… i misliti Srpski, zašto svi narodi ne počinju s jedne strane misliti o stvarima …
Vuk Stefanović, iz predgovora Srpskom rječniku
Naučna razmatranja Istočnog pitanja, poglavito ona metodološki dosledna, uglavnom polaze od prirodnog zahteva da se najpre precizira i jasno postavi sam predmet ispitivinja. Međutim, ono što se već u tom početnom koraku pokazuje, u najmanju ruku je zbunjujuće. Zapravo, to je ono što ushićuje! Jasno određen i precizno postavljen fenomen Istočnog pitanja, zapravo, ne postoji.
Dakako, ovo iščezavanje predmeta u racionalnom postupku približavanja i fokusiranja na njega, u debelim knjigama se formuliše drugačije. Kaže se kako to, zapravo, nije samo jedan i nipošto nije jednostavan predmet. Istočno pitanje predstavlja sindrom, čitav jedan kompleks uzajamno zavisnih istorijskih pojava i okolnosti. Ono predstavlja jednu složenu strukturu dugog trajanja, koju, zarad preciziranja, valja prikazati u minimalnom broju dovoljnih elemenata koji je definišu.
Kao definicioni elementi Istočnog pitanja izdvajaju se, najpre, Vizantija, njen milenijum, uspon i uticaj, te najzad i njen pad pod najezdom osmanskog osvajača. Zatim, slabljenje Otomanske imperije, njeno odstupanje i najzad, potonji ruski uticaj na prostorima turske oseke. Taj uticaj će i pokrenuti temu, te generisati ime i pojam Istočnog pitanja, u diplomatiji i štampi Zapadne Evrope.
Ono što, međutim, nijedna naučna studija ne uspeva da prikaže jeste samo pitanje. U čemu je pitanje Istočnog pitanja? Ko je tu zapitan? Šta se zapitani pita? Šta je ono što ga provocira, što pobuđuje samu zapitanost, i to kardinalnu, zapitanost istorijskih razmera i kolosalnih vojno-političkih učinaka?
Povratak u metafizičke pretpostavke
Naučna istoriografija i ne može da pruži odgovor na sva ova pitanja, koja su pritom i najvažnija, tim pre što se čvršće i doslednije drži okvira sopstvene naučnosti.
Istočno pitanje zalazi za horizonte onog misaonog postupanja i spisateljskog stila koji nazivamo naučnim. Ostaće nam izvannaučno, kompleksno, zamagljeno i nejasno, dokle god ne stvorimo duhovno-istorijsku nauku oslobođenu humanističkog perspektivizma i provincijalizma. Tačnije, dok ne stvorimo istorijsku nauku oslobođenu imperijalnog geopolitičkog interesa Zapadne Evrope, koji je ugrađen u kategorijalne i metodološke osnove oficijelne istoriografije.
Gledano realno, još uvek se nalazimo poprilično daleko od faktičke dekolonizacije uma i obrazovanja. Čak, gledano perspektivno, to je možda i nedosežan ideal. Zbog toga, u ovom napisu ćemo, sasvim nenaučno, ali intuitivno dosledno, stvar dovesti do kraja metodom ličnog doživljaja. A tim putem došli smo do tvrdnje da je središnje pitanje u onom što se naziva Istočnim pitanjem samo pitanje Božje egzistencije. Najdublje, večito otvoreno, kao sunce staro i svakog jutra novo, univerzalno pitanje čoveka.
Ne treba posebno obrazlagati da to pitanje nikada nije rešeno, prevaziđeno niti naučno delegitimisano. Ono je samo skrajnuto i prikriveno. Sredstvima modne kontrole društva i duha vremena, propagandno je gurnuto u stranu, potiskivano i dezavuisano. Istorijski je postalo važno ne dozvoliti mu povratak u glavni tok.
Povlačenjem osmanskog elementa sa prostora davnašnjeg vizantijskog komonvelta pred očima zapadnog posmatrača počeo je da izranja neslućeni drevni sakrament: delatna i živa živcijata, očuvana, neugasla, prava, prva i jedina, sveta apostolska Crkva. Istočno pitanje je, u kulturološkoj suštini, zapadna zapitanost isprovocirana činjenicom pravoslavlja. Zapitanost pred istorijskom žilavošću i neobjašnjivom, natprirodnom otpornošću neuništive ortodoksije.
Ta zapitanost izvire, kao čuđenje i sumnja, iz duboko humanističkog opredeljenja, utvrđenog, dodatno osnaženog i reflektovanog u istorijskim procesima prosvetiteljstva, sekularizacije i individualne emancipacije. Vraćanje živog svedočanstva Crkve i istorijske faktičnosti Božje objave na tle već dobrano dehristijanizovane Evrope, pokreće suštinske dileme za modernu, novu, Zapadnu Evropu.
Zar ćemo dozvoliti zaboravljenim, slučajno vaskrslim i neprosvećenim narodima turske raje, „divljacima gorim od Saracena i samih Turaka”, kako se volelo izražavati njeno debeljuškasto britansko veličanstvo iz ta doba, kraljica Viktorija, da ravnopravno stupe u red evropskih naroda? Zar će njihovi zapušteni, zamazani i bradati kaluđeri, jedina duhovna elita koju imaju, velikodušno da budu pripušteni u isti učeni rang sa besmrtnicima akademije i vodećim predstavnicima evropske univerzitetske filozofije i nauke? Zar ćemo legitimizovati, pred našim prosvećenim pogledom, spontani povratak Evrope u srednji vek i njegovu prevaziđenu mistiku i tamu?Zar ćemo, pored naše praktično dosegnute hegemonije i suverene vladavine svetom, sebi dozvoliti, makar i apstraktnu, podelu svetske moći sa nekakvim Bogom? To je, zapravo, pitanje Istočnog pitanja.
Neverovanje nije realni modus egzistencije
U jednom nedavnom intervjuu sa mitropolitom bačkim SPC, NJegovo visokopreosveštenstvo gospodin Irinej, prisećao se vremena NATO agresije na našu zemlju i u tom kontekstu, zvanične izjave, kako se izrazio, „negdašnjeg genseka NATO”, u kojoj se sasvim eksplicitno i rezolutno, kategorički tvrdi: „Najveći neprijatelj NATO pakta je pravoslavlje”.
Visokopreosvećeni je tom izjavom samo ilustrovao svoju osnovnu tezu, da većinu zapadnih odnosa prema pravoslavnom svetu definišu stereotipi iliti ukorenjene predrasude. Zaista, gore pominjani Saraceni, zamazani kaluđeri i divljaci, školski su primer za iznetu tezu. Međutim, samo prvrženost može da opazi koliko je tolerancije, blagosti, dobronamernosti i dijaloške, interkulturne otvorenosti uloženo u ovakav stav visokopreosvećenog.
Bez ikakve zluradosti, čisto sledeći logiku napisa, mi bismo ovde morali izbiti na stanovište, u najmanju ruku, neslično mitropolitovom. Čini se da dotični „gensek” ipak nije nekakav površni mislilac. On nema nikakvih predrasuda, ledeno je tačan i u iznetom stavu potpuno je u pravu. Da, zaista, najveći neprijatelj NATO pakta mora biti pravoslavlje. Samo, ne zato što bi pravoslavlje tako želelo, nego zato što gensek odlično razume šta zapravo jeste NATO iliti OTAN. To razumevanje je tako potpuno da seže do u najdalje konsekvence i najdublje metafizičke pretpostavke.
Naprosto, NATO pakt nije tek nekakav vojni savez, jedan među mnogima, i kao takav, tehnički privezak politike, puki vojno-bezbednosni servis zemalja koje povezuje. On nije svodiv ni na laskavi vojnički epitet najjače sile na svetu. On doktrinarno sebe primarno razume u civilizacijskom kontekstu. Dakle, ne tek kao odbranu, već kao samu esenciju i udarnu pesnicu zapadne civilizacije, kao vrednosnu i kinetičku osovinu njenog svetskog trijumfa, ekspanzije i moći.
To što u red prvih definicionih činilaca svake civilizacije spada religija, samo znači da ni NATO nije lišen religioznih pretpostavki. Bez obzira što je u bazičnim dokumentima škrt na rečima o toj temi. Uostalom, da nije tako, kako bi se uopšte moglo i zamisliti, a kamo li faktički dogoditi, da najviši funkcioner NATO, kao arhineprijatelja svoje organizacije, ne targetira nijednu državu, nijednu vojsku niti vojni savez, nego upravo jednu religiju?
Već smo objasnili kako duhovna dinamika funkcioniše. U istoriji ideja upravo su helenski skeptici, zagovornici suzdržanosti od svakog verovanja, prvi otkrili da iza svakog suzdržavanja od verovanja radi i na posletku izbija protivno verovanje. Naprosto, egzistenciji pripada verovanje. Ne možeš ni kašiku prineti ustima, a da tim gestom već ne ispovedaš verovanje u mogućnost kretanja, bez obzira što je kretanje nedokazivo.
U daljim konsekvencama, hrišćanstvu podobnije rečeno, izlazi da ako se ne trudiš da postaneš bolji (čitaj: Bogu bliži), sigurno ćeš postati gori. U 19. stoleću Istočno pitanje je poslužilo kao katalizator geopolitičkog neprijateljstva prema pravoslavlju i ‘’njegovom’’ Bogu. Do kraja 20. veka to je već postalo duhovno pitanje, u vidu otvorenog bogoborstva. Najkraće rečeno, neimenovani generalni sekretar je, zapravo, izjavio: Najveći neprijatelj NATO pakta je Isus Hristos. A to je već sasvim jasna religija.
Ova je tema izuzetno važna za nas malograđane, te za unutrašnju recepciju sindroma Istočnog pitanja. Civilizacijski nedovršeni, kulturno neizgrađeni, suštinski neodređeni, duhovno nedokršteni i životom poluucrkovljeni, biblijskim jezikom rečeno „ni studeni ni vreli”, mi sve nešto između, kako mi, upravo ovakvi, treba da uzmemo i nosimo svoj krst?
I to krst što nam ga, ni luk jeli ni luk mirisali, naš geopolitički neprijatelj sam gura u ruke, videći nas kao bolju verziju nas samih, ovakvih.
(Nastaviće se)
Piše: Saša Milenić
