Politička filozofija nazvana „cilj opravdava sredstvaˮ pripisuje se Nikoli Makijaveliju („Vladalacˮ), koji ju je formulisao, iako je korišćena mnogo pre njega (Jezuiti). Ma koliko smatrana nemoralnom, ona se primenjivala i kasnije. U dvadesetom veku u njenoj primeni prednjačili su komunizam (u svom socijalističkom vidu) i fašizam. U 21. veku, perjanica u tom smislu jeste Srbija pod sadašnjim režimom. S tim da se Kesedžija nikad nije sasvim izjasnio šta mu je cilj, osim da ostane na vlasti. On često pominje da je Srbija na Evropskom putu, ali to je fiktivni cilj, jer sve radi da Srbiju zakoči na tom putu.
Znači, nešto drugo mu je cilj. Možda da ekonomski ojača Srbiju, jer i to pominje svaki čas. Ali, sve što radi na tom putu jeste dovođenje stranih investitora, a to davi domaću proizvodnju i samo čini privid razvoja, jer rast zaposlenosti jeste fasada. Većina tih radnika je primljena na određeno i primaju minimalac. Radnici se masovno otpuštaju i firme se zatvaraju. To može da posluži za propagandu, a ne i za dostizanje statusa razvijene nacije. Dakle, ni to nije cilj koji opravdava njegova nečasna sredstva u držanju Srbije pod svojom šapom.
Da li mu je cilj da uvede ćaci kulturu? Taj cilj je još manje ostvariv. Srbija je odavno prevazišla Borino „pusto turskoˮ. Srbi jesu „narod seljaka na brdovitom Balkanuˮ, ali odavno nisu tako prosti. Ni seljaci nisu što su nekad bili, te Kesedžija i tu promašuje, ne uspeva mu da radikalizuje srpsku naciju. Oni mogu da psuju novinare i blokadere, ali taj prostakluk im sve manje prolazi.
Ustvari, njegove namere se naziru kroz maltretiranje srpskih univerziteta. On hoće da uvede divlji kapitalizam, da sve privatizuje, a ujedno da ispuni i sve ostale započete stvari – po malo. Pošto je i sam svestan da je sve to teško izvodivo, on hoće da ostane što duže na vlasti, jer misli da je bogomdan za tu misiju.
Sve se svodi na to da je njegov glavni cilj ostanak na vlasti. Sredstva kojima se on služi često su prljavija od sredstava onih koji imaju mnogo uzvišenije ciljeve. Znači, da njegova sredstva nisu opravdana iz dva razloga, prvo zato što „cilj ne opravdava sredstvaˮ, već ih određuje (naime, sam Makijaveli je iskazao svoju maksimu o cilju i sredstvima definišući je kao „cilj određuje sredstvaˮ, ali su njegovi kasniji sledbenici pretvorili to u „cilj opravdava sredstvaˮ) i, drugo, zato što njegov cilj nije uzvišen – vrlo je prizeman.
Čime se sve služi „velemajstor obmaneˮ?
Pre svega, argumentacijom tipa „argumentum ad hominemˮ, koja je ostatak onog vremena kad je u diskusiji pobeđivao onaj ko preživi. Sada ne upotrebljavamo mač i sekiru, ali tom argumentacijom pokušavamo da unizimo protivnika do krajnjih granica (ubijajući ga moralno!) i time ga pobedimo u diskusiji ne baveći se uopšte njegovim argumentima.
U Kragujevcu je jedno vreme bila veoma popularna varijanta „ti ćeš da mi pričaš, znam ti oca kad je iznosio delove iz „Zastaveˮ, kome su pribegavali svi polemičari bez pravih argumenata. To je obično bilo uspešno, jer su iz „Zastaveˮ svi kad tad iznosili delove i nesiguran oponent bi se obično zbunio, čak ako i nije radio u „Zastaviˮ. A to je klasičan primer logičke greške „skoka u drugu vrstuˮ, jer kakve veze s tvojom argumentacijom ima gde ti je radio otac. To je tzv. beda filozofije kojoj su skloni svi radikali.
Potom „argumentum ad baculumˮ, odnosno „argument batineˮ, „ako me ne slušaš i ne radiš po mome, ostaćeš bez poslaˮ. A možeš i da dobiješ prave batine, ako si na demonstracijama, ili ako te privedu iz nekog razloga.
Onda „argumentum ad verecundiamˮ, odnosno „argument autoritetaˮ. Kod običnog sveta to je „rekao mi doktorˮ, „kažu doktoriˮ, ali kod Kesedžije to ima sofiticiranu varijantu „ja znam bolje od vas, jer imam više informacija kao predsednik, treći svetski rat je na pragu i samo ja mogu da vas spasimˮ.
I tako bismo mogli da iscrpimo sve klasične logičke greške, a da ne iscrpimo Kesedžijinu kreativnost na tom planu, jer on ima običaj kad koristi ovu vrstu argumentacije i da zahteva od svojih sagovornika (naročito novinara) da ga ne prekidaju, (pošto je on autoritet), pa potom okrene na neku drugu temu i ne odgovori na pitanje. Da je radio nekad u prosveti, znao bi da samo oni predavači koji izgovaraju napamet naučen tekst ne vole kad ih prekidaju, jer onda zaborave gde su stali.
Otkrili smo bar još jednu falš logičku figuru u Kesedžijinom arsenalu, koje nema u klasičnom spisku, a to je „argumentum ad fecaliamˮ (oprostite amaterski latinski). Na primer, opozicija opanjkava svoju zemlju kad govori u inostranstvu o nepoštovanju zakona u Srbiji – što bi naš narod rekao „nije kriv onaj što se uneredio, nego onaj što ga je opraoˮ.
No, za Kesedžiju i njegove poslušnike „cilj opravdava sredstvaˮ, pa se u Srbiji koriste i mafijaši za suzbijanje demonstracija, kao u vreme kovida Belivukov klan. Ili, kao sada protiv studenata i građana. Na primer, brutalno prebijanje mirnih demonstranata avgusta 2025. u Valjevu, a i u Beogradu ispred Pravnog fakulteta u maju 2026, da pomenemo samo neke.
Osim toga, posle slučaja ubistva u restoranu „27ˮ na Senjaku, kome je, navodno, prisustvovao i načelnik beogradske policije Vesilin Milić, počinje da izlazi na videlo kolika je sprega policije i mafije u Srbiji. Neki dan je pokušao to da uradi i u Crnoj Gori, šaljući neke osuđivane kriminalce, ali su ih Crnogorci vratili. Dakle, „diktatura proletirajataˮ zamenjena je „diktaturom mafijašaˮ.
I u spoljnjoj politici pokušava da zadrži ono stanje kad smo održavali dobre odnose sa Rusijom i Kinom, a uzimali pare od Evropske unije. Kesedžija veruje da je novi Tito. Ali, jedan je Tito. Kesedžija još nije uspostavio potpuno stabilne odnose sa Rusijom i Kinom, niti sa SAD, mada pokušava to dodvoričkim intervjuima raznim marginalnim sredstvima informisanja, kao što je američki portal Blajtbart, a već šamara EU. A on Kini mnogo manje znači bez članstva u Evropskoj uniji. Dakle, zaigrao se. To će sve da se prelomi preko naših leđa, ako ga ne smenimo.
Piše Vladimir M. Ristić
