Situacija u Srbiji sve više liči na rovovsku borbu, jer Kesedžija još gaji potajnu nadu da će da iscrpi studente, a oni mu poručuju: „(Ne)bojte se, još smo tuˮ, tj. „vi iz vlasti se bojte, a ti narode ne boj seˮ. Već smo konstatovali da on ne razume prirodu studentskog pokreta, a ne razumeju je ni oni simpatizeri studentskog pokreta koji misle da iza studentskog pokreta stoji neki veliki organizator.
Studentski pokret se sam organizovao i, pošto se sastoji od samosvesnih pojedinaca, formirao je jedan novi tip mase – samosvesnu masu. Reći ćete, takva masa ne postoji, Kaneti je ne pominje u svojoj značajnoj knjizi „Masa i moćˮ. I zaista svaka masa koja se pojavljuje kod Kanetija gluplja je od svog najglupljeg člana. Samosvesna masa se do sada nije pojavljivala, a ona je mudrija od svakog svog pojedinačnog člana. To zbunjuje Kesedžiju, a i mnoge druge, kao što rekosmo.
Kesedžija je navikao da razvlači stvari, to mu je uvek uspevalo do sada, ali studenti se pokazuju imuni na to. To ga zbunjuje, pa vuče nesuvisle poteze. Kao što je pod pritiskom Evrope dozvolio upućivanje tužilaca u Tužilaštvo za organizovani kriminal (TOK), ali samo onih koji su se manje isticali, da bi pokazao da može da ujede i sa samrtničke postelje.
No, rovovski rat je prevaziđen odavno, sad se ratuje preko interneta, a tu SNS nema šanse. Slogan „Studenti pobeđujuˮ ih je prosto matirao, te su izašli s parolom „Srbija pobeđujeˮ, što je nejasno. Koga pobeđuje – NATO, pa Kosovo je praktično nezavisno, osim na izveštaju o vremenu RTS – a gde još uvek ispisuju Prištinu kao deo Srbije. Studente? Pa oni su nepobedivi.
Počeo je ponovo da huška svoje legionare na masu, nadajući se da će studentska masa da se razbesni i da uzvrati. Neki njegov ogorčeni pristalica povredio je devedesetogodišnjeg penzionera vozeći auto unazad, na skupu šesnaestominutne tišine ispred Pravnog fakulteta u Beogradu. Penzioner je u bolnici, a nasilnik u pritvoru, dok ga predsednik ne proglasi za junaka borbe za Srbiju. Međutim, studenti ostaju imuni na to, što samo pokazuje koliko je on uporan u borbi za vlast – ostaće upamćen kao političar koji se najgrčevitije borio za vlast u srpskoj istoriji, a i šire, bogami. Čerčil je, uprkos svom velikom doprinosu pobedi Velike Britanije, kad je izgubio na izborima priznao poraz i povukao se. Kesedžija uporno hoće da obrne situaciju i da svoj trenutni (misli on) gubitak rejtinga preokrene, te da pobedi na izborima. Novina – RTS je prilično korektno izvestio o tom događaju.
Jedan dvosmislen događaj jeste hapšenje načelnika policijske uprave za grad Beograd Veselina Milića, zbog navadnog zataškavanja nestanka i ubistva Aleksandra Nešovića. Samim tim Milić je smenjen sa mesta načelnika. Veselin Milić je treći čovek u hijerarhiji srpske policije, tako da njegova smena ne može biti slučajna. Kesedžiji sve puca po šavovima.
On je odmah, kao palijativnu meru predložio uvođenje zakona koji će omogućiti otpuštanje vojnih i policijskih oficira koji sarađuju sa mafijom. To je besmisleno, jer svakako da postojeći pozitivni zakoni sankcionišu takve radnje. Ali, pozadina toga ima više smisla za njega. On time hoće da pokaže svojim glasačima da je on savršen, ali da je okružen ološem, što je slika koja se javlja u mnogim nedemokratskim režimima. Recimo, u filmu Nikite Mihalkova „Varljivo sunceˮ pukovnik Kotov (igra ga sam Mihalkov) kaže ljudima koji ga hapse: „Videćete vi kad drug Staljin čuje za ovoˮ, nesvestan da ih je sam Staljin poslao. Sva Kesedžijina hapšenja su povezana sa tim imidžom, je l̓ on je svetac, ali je okružen mafijom. Međutim, studenti otvaraju oči i najtvrđim pristalicama režima, ostaju mu samo oni koji imaju direktnu korist od ovog režima. A njih, na žalost, nije malo.
Inače, napadi na univerzitete jenjavaju. Da li zato što su se umorili, ili zato što su trenutno okupirani „borbomˮ protiv korupcije i kriminala, jer oni nemaju čvrst plan, skaču sa teme na temu. To je ekvivaletno situaciji kad je Hitler posle uspešnog upada preko Ardena u Francusku pustio Luftafe na Denkerk, zaustavivši kopnene trupe, što je omugućilo Britancima i delu francuske vojske da se prebace u Englesku i nastave borbu. Skupo ga je koštalo.
Ostaje mu još borba za srpstvo, ali i to mu je klimavo, jer narod pročita lažne patriote, pre ili kasnije. Kesedžija, kao i svi malograđani, voli Srbiju zato što voli sebe. Pošto je on nešto najbolje što je palo na ove prostore, i taj komad zemlje mora da je najbolji. On je toliko voli da ima pravo da je rasprodaje u ime svoje „vizijeˮ. Ali, ta igra može da traje samo ograničeno vreme, dok se ne prozre. Studenti je sada demontiraju, jer oni hoće da ostanu u svojoj zemlji kad završe školu. Ništa više i ništa manje, bez velikih reči i fraziranja, i narod oseća tu autentičnost.
U govoru iz Azarbejdžana opet je osporio pravo Evropske komisije da opominje zemlje koje su ekonomski uspešne kada narušavaju pravni poredak ili ljudska prava. Jer, ekonomski uspešni Azarbejdžan (i Srbiju, podrazumeva se), EK je kritikovala u tom smislu. Evropa mu je potrebna zbog finansijske podrške, te on najavljuje posetu ukrajinske delegacije, na čelu sa Zelenskim, ali ipak ne može da odoli da se dodvori svojim biračima.
Poseta se u međuvremenu desila i Zelenski ipak nije došao. Osim toga bio je intervju na RTS-u sa novinarom Zoranom Stojanovićem u kome je Kesedžija pokušao da na stari način pokaže da vlada situacijom, ali je morao više puta nego obično da prekida Stanojevića. NJegova strahovlada posrće. Opet je iznosio detalje istrage, ovog puta o događajima na Senjaku. Ponovio je svoje mahinacije o izuzetnom ekonomskom napretku Srbije, obećao pekzionerima nove prihode, koji će biti selektivni – više će da dobiju oni sa malim penzijama.
Piše: Vladimir M. Ristić
