Svi diktatori veruju da su bogom dani da spasu svoj narod. Hitler je čudesno preživeo napad na njegov rov na Zapadnom frontu u Prvom svetskom ratu, kao što je preživeo i mnoge pokušaje atentata i smatrao je da je to zato što ga je bog odabrao da povede Nemačku na put veličine. Staljin je verovao da ga je Marks odabrao da ostvari komunističku ideju, a čuvao se tako što je spavao na metalnom vojničkom krevetu ispod koga nijedan atentator nije mogao da se sakrije.
A autokrate? Bogami, veruju i oni, pošto su džepno izdanje diktatora, a i mora da ih posluži sreća da dođu na vlast. Pošto su to egocentrične ličnosti, oni misle da je srećan slučaj koji ih je doveo na vlast, ili im pomogao da se održe na vlasti, sudbina koja ih je odabrala. A jedna moguća definicija jeste: sudbina je slučaj podignut na nivo nužnosti.
Ali, kad ih sreća napusti, onda je to jevrejsko-boljševička zavera, ili ustaško-balistička zavera, koja nije sudbina. Jer, slučaj je sudbina za njih samo ako im ide u prilog, inače je neprijateljska zavera, otud su studenti ustaše, strani plaćenici, koji šuruju i sa Kurtijem i opanjkavaju svoju državu kod stranaca. Protiv takvih je sve dozvoljeno.
Dakle, Kesedžija će da umanji razarajuću činjenicu da je njegova služba prisluškivala studente govoreći „da je i sam bio prisluškivan i da je to muški podneoˮ. To je još jedan primer reklamnog silogizma, jer se tu podmeće slušaocima premisa da je prisluškivanje normalno, jer eto i on ga je prošao i to i kao opozicionar i kao predsednik.
To da je on bio toliko značajan opozicionar, te da su ga prisluškivali – malo je sumnjivo, ali je još veći obrt kod prisluškivanja u vreme predsednikovanja. Srđan Milivojević podseća da su tada silni kriminalci bili na programu BIA i da je Kesedžija, koji je komunicirao sa nekima od njih, bio kolateralna šteta. Kesedžija je posle toga izjavio da ga je BIA obavestila da su studentske optužbe lažne.
Nisu samo studenti i opozicija neprijatelji, ima ih i među visokim funkcionerima EU, kao na primer Marta Kos, koja je otkazala posetu Srbiji zbog veličanja Ratka Mladića. Prema Kesedžijinoj linearnoj logici njeno obrazloženje je „kratko i glupo, kao i običnoˮ. Vidite kako je u formi kad je u pitanju prostakluk, zato on održava veze sa vođama navijača i podzemljem, da bi sačuvao sposobnosti iz navijačkih dana, a ovi njegovi nesrećnici ga prisluškuju. Mnogi evropski parlamentarci traže i od Ursule fon der Lajen, da otkaže posetu Srbiji. Videćemo, ako se to desi, kakav će biti komentar naše navijačke dike.
Sahrana Ratka Mladića protekla je uz niz dvosmislenosti. Na primer, skup ljudi koji su čekali da odaju poštu pokojniku bio je veći od većine skorašnjih skupova SNS-a, što, verovatno, znači da nisu svi nacionalno nastrojeni ljudi glasači naprednjaka. Kesedžija nije došao zato što je sprečen posetom predsednika Uzbekistana, a ne zato što neće da oda počast ratnom zločincu. Jedino nedvosmisleno je bilo opelo koje je održao patrijarh Porfirije. Evropska komisija je objavila da „slavljenju ratnih zločinaca nema mesta u članicama EU, a ni među kandidatimaˮ. A Kesedžijin „entuzijazamˮ po pitanju pobede na izborima potiče možda od toga, što reče jedan opozicionar, da njemu njegovi istraživači javnog mnjenja prikazuju rezultate u koje su uračunate krađe koje spremaju. Čak i kod takvih istraživanja on je ispod 50 posto.
Je lʼ ste pomislili nekad šta bi uradio na Kesedžijinom mestu neko kome je stvarno stalo do budućnosti Srbije? Da li bi tvrdio da samo on može da izvede zemlju iz ćorsokaka u kome se nalazi, ili bi organizovao svoj politički pokret, našao dostojnog naslednika, pa prepustio njemu da nastavi posao. Takav čovek bi znao da je propao svaki pokret u istoriji koji je vodio samo jedan čovek. Aleksandar Veliki je osvojio veći deo sveta u svoje vreme, ali se njegovo carstvo raspalo posle smrti, dok su Rimljani stvarali svoje carstvo kroz desetine generacija, i sve to vreme su trajali. Nemačka nikad nije bila veća nego pod Hitlerom, ali to nije trajalo ni pet-šest godina.
Piše: Vladimir M. Ristić
