Četrdesetsedmogodišnja Zorica Manojlović Vukadinović, dugogodišnja korisnica psihijatrijskih usluga sa trećim stepenom invalidnosti, iako socijalno rehabilitovana i registrovana u društvu, godinama je pokušavala da promeni kategoriju invalidnosti, pošto bi joj to omogućilo pravo na rad i dostojanstven život.
Treća kategorija joj je totalno vezala ruke, s obzirom da nije mogla da radi ni kod drugih, niti u sopstvenoj režiji. Nije imala pravo ni na novčanu naknadu, iako je proglašena teškim invalidom, a ni priliku da ode u invalidsku penziju bez navršenih pet godina radnog staža, zbog čega je ceo teret izdržavanja pao samo na porodicu.
Porodica je sve vreme bila uz nju, pre svega suprug, ali i komšije koje su joj dale nesebičnu podršku.
Osnovno ljudsko pravo na rad za Zoricu je bilo neostvarivo, jer se, kao i većina psihijatrijskih pacijenta, našla u kategoriji za koju ovo ne važi. Ona se prva usudila da javno progovori o ovoj temi i skrene pažnju na problem sa kojim se suočava ne mali broj ljudi. I ne samo, to, Zorica je jedna od retkih osoba koja je uspela da se izbori da pređe iz treće u prvu kategoriju invalidnosti i da na taj način sebi omogući da otvori svoje preduzeće i da postane je preduzetnica koja je posle četiri meseca završila poslovanje u plusu.
Kaže da čovek može puno da uradi snagom svoje volje, ali mora da ima i snagu duha koji ga vodi kroz život.
Zorica je vodila svoju borbu, edukovala se na najbolji mogući način, pročitala je mnoštvo zakona, akcionih planova, psihijatrijske literature tražeći odgovore za svoje stanje, za mogućnost rehabilitacije i ponovnog uključivanja u društvo. Potrošila je deceniju života na sve to, ali na kraju se isplatilo.
Komisija daje poslednju reč
– Sredinom prošle godine, komisija Nacionalne službe zapošljavanja preinačila je moj treći stepen invalidnosti u prvi, što mi je omogućilo da se zaposlim ili pokrenem sopstveni posao. S obzirim da sam konfekcijski tehničar i studirala sam tehnologiju tekstila, odlučila sam da postanem preduzetnica i da se bavim prodajom polovne garderobe.
Kasnije je dobila i podsticajna sredstva od Nacionalne službe zapošljavanja, nakon što je napisala biznis plan i završila obuku, što joj je dodatno olakšalo posao.
Otvorila je u novembru svoju firmu koja se zove „034 moja radnja Kragujevac”, a lokal joj se nalazi u Ulici Save Kovačeića broj 8.
– Bilo mi je zanimljivo da se izdvojim iz mora onih koji se bave istom delatnošću. Izabrala sam da se bavim najkvalitetnijim uvozom iz Velike Britanije. Naišla sam na dobar odziv ljudi, koji su osobe sa invaliditetom, korisnici psihijatrijskih usluga kao ja, kaže naša sagovornica.
Konkurisala je i kod Agencije za regionalni razvoj i očekuje da će dobiti dodatna sredstva za dalji razvoj biznisa.
Zorica se priseća da je tri meseca čekala da ponovo izađe na komisiju za kategorizaciju invaliditeta.
– Htela sam ponovo da pokušam, mada sam tek počela da se oporavljam posle deset godina neuspešnog i neadekvatnog lečenja. Moja saznanja nisu bila takva da neko kao ja može da posle totalne društveno-socijalne „smrti” preokrene situaciju u svoju korist. Ne postoji sistem koji obezbeđuje da se rehabilitujete ponovo u društvu ako ste korisnik psihijatrijskih usluga, objašnjava glavna junakinja ove priče.
Zahvaljujući doktorki Aleksandri Gavrilović i njenom timu u psihijatrijskoj ustanovi u Kovinu, Zoričin problem, koji ovde nisu mogli da reše deset godina, rešen je za nepunih mesec dana. Ona je tamo otišla na lični zahtev i ova odluka joj je promenila život. I od tada leči se samo u Kovinu i ne koristi više usluge koje su kako tvrdi dovele do toga da bude u akutnom stanju, sa pogrešnom dijagnozom i lekovima koji su „ubili” i ono malo sposobnosti što je bilo u njoj, nije mogla da funkcioniše, jer nisu bili adekvatni za njene probleme. To je komisija morala da čuje.
– Predsednica komisija o kojoj sada pričamo, koja je takođe psihijatar imala je jedno pitanje – zašto ne koristim usluge naše Psihijatrijske klinike, pa sam morala slikovito da im objasnim. Dok nisam naišla na bolju uslugu, nisam ni znala da ova deset godina nije bila adekvatna, objašnjava Zorica.
Dnevna bolnica koje nema
Zorica napominje da je i pre bolesti bila radno angažovana.
– Imala sam od 2000. do 2025. godine 17 samostalnih izložbi, od toga četiri u Kragujevcu, zatim u Beogradu, u Crnoj Gori radila sam modnu reviju 2002. unikatno oslikavanje, pa u saradnji sa Agencijom „Mis Ju” u Zvečanu, prvu izložbu za izbegle. Napisala sam preko 400 pesama, jedan broj će sada biti izdat u zbirci „Dosije F – slikar na terapiji pisanjem”, izdavač „Koraci”. Pisala sam i radila u štampariji i knjižari, pa čak i u trgovini kada mi je konstatovana dijagnoza. Razbolela sam se godinu dana ranije. Moj suprug me je prihvatio takvu kakva jesam i omogućio mi da ne moram da radim, nego da se bavim samo time što mi se dešava, priseća se Zorica.
Prošla je dug i neizvestan put resocijalizacije, rehabilitacije i reintegracije u društvo. Zakon postoji, institucije postoje, organizacije i vladine i nevladine postoje i ogroman se novac izdvaja i okreće, ali krajnji korisnik od toga ima malo vajde, tvrdi Zorica. Rade se edukacije i stvaraju novi edukatori, a sve je više anksioznih, depresivnih i ljudi pod stresom. Nema programa rehabilitacije, resocijalizacije i reintegracije psihijatrijskih korisnika u društvo, smatra naša sagovornica, kojoj je izostala pomoć te vrste. Ceni njihovo saosećanje, ali to nije dovoljno.
– Zakon propisuje da vi imate pravo da se „vratite” u društvo, postoje institucije koje bi trebalo da se bave time, imaju i fondove za to, ali one se time ne bave. Svaki put kada sam im poslala mejl ili razgovarala sa njima telefonom, bili su veoma saosećajni, saslušali su me, ali se nikada više nisu javili. Ja sam se vratila zahvaljujući mojim komšijama, mojim sugrađanima, dobrim ljudima i mojoj porodici. Ne bih bila ovde da moja porodica, prvenstveno moj suprug Zoran Vukadinović nije bio 13 godina uz mene, kaže Zorica.
Napravila je paralelu dve bolnice u kojima je ležala u Kovinu, koja je specijalizovana bolnica za psihijatrijske usluge i kragujevačke psihijatrije.
– Mogu da pričam o ove dve ustanove o ljudima koji su isto školovani, istu platu primaju, a potpuno se drugačije ponašaju. Za doktore na kragujevačkoj klinici ne postojite kao čovek koji treba da ima svoj život, bez obzira na probleme. Ne, vi ste samo telo u koje treba sasuti medikamente, da osoba bude mirna i da ne pravi probleme. U Kovinu, međutim, ako pokažete mrvicu interesovanja da se bavite svojim životom i da sarađujete, otvara vam vrata čitav tim, ne samo psihijatar, nego i psiholozi, socijalni radnici. Ako porodica neće da vas primi i nemate njihovu podršku, čitav tim se bavi time da ponovo napravi porodične odnose sa onima koji hoće da vas prime u porodicu. Ukoliko toga nema, ne dozvoljavaju da odete i budete na ulici, priča Zorica.
U Kovinu imaju i radne terapije, bibilioteku, organizuju predstave u okviru bolnice. A jedina stvar koja je radila u ovdašnjem UKC-u bila je dnevna psihijatrijska bolnica koja više ne postoji.
– Pošto se srušio plafon izmestili su je u deo gde je bila kapela, ali je izgubila namenu, kaže Zorica.
Ona je inače organizovala sa svojim komšijama humanitarnu izložbu i tada je snimljen i film o problemima ljudi kao što je ona, o njihovoj rehabilitaciji i resocijalizaciji gde je prikazano koliko važnu ulogu ima, pre svega, porodica, zatim komšiluk i sugrađani.
– Za ove četiri i po godine susrela sam sa jednim nefunkcionalnim društvom, koje je zaboravilo da je bitno biti čovek, kaže Zorica, koja sada neguje bolesnu majku od 83 godine.
Njen život se mnogo promenio i za to se sama izborila, ali za ljude poput nje, zaključuje, ništa se nije promenilo.
Piše: Elizabeta Jovanović