Na gradskim ulicama ima od 80 do 100 pasa lutalica, a u gradskom Azilu za zbrinjavanje ih je oko 15. Već na prvi pogled vidi se da ovde nešto nije u redu, jer da je normalna situacija brojke bi bile obrnute. Zašto je došlo do ovoga i šta se to događa u Azilu koji je deo Službe „Zoohigijene” pri Gradskoj Čistoći, koja je sada deo JKP „Šumadijaˮ.
Na ova pitanja odgovor pokušava da dobije i novo Udruženje za zaštitu pasa „Srce za šape” koje su nedavno osnovale tri aktivistkinje, Dina Stojković, Sandra Miladinović i Anđela Marinković. One hoće da saznaju kako je to i po čijem nalogu ovaj deo „Zoohigijene” formiran pri javnom preduzeću postao zabranjen za javnost i zašto praktično ne može da se priđe.
Bez odgovora
– Nikakvih informacija nemamo kako je u azilu, jer oni ne dopuštaju fotografisanje. Ne daju bilo kakve podatke o tome koliko je pasa na mesečnom ili godišnjem nivou došlo kod njih, koliko je udomljeno, koliko uginulo ili eutanazirano, kao i podatke od javnog značaja koliko novca godišnje dobijaju od grada i na šta su ta sredstva utrošena, kaže Dina Stojković.
Ove odgovore aktivistkinje su zvanično zatražile pre oko dva meseca kada su ispred Azila održale konfenerciju za štampu i predale rukovodstvu tri zahteva. Prvi je bio da im odobre volontiranje u Azilu, da imaju pravo da dođu i prošetaju kučiće. Drugi je bio zahtev da rad bude transparentan i da ako aktivisti ne mogu da slikaju pse, oni iz Azila počnu da objavljuju njihove fotografije na veb strani, da se vidi koliko ih je i koji su psi tamo, što bi, kako smatraju u Udruženju doprinelo većem udomljavanju pasa.
Treći zahtev je i najbitniji i u njemu se traži da Azil počne da radi po CNR programu koji je predviđen po Zakonu o zaštiti životinja. Taj program zahteva da zaposleni u Azilu na human način hvataju pse na ulici, odvezu ih u Azil i tu ih sterilišu, čipuju, vakcinišu i očiste od parazita, a ako je bolestan da ga izleče.
– Ako se utvrdi da nije agresivan onda se taj pas vrati na ulicu, u svoje stanište, jer svaki napušteni pas ima svoje „čuvarice”, ljude iz zgrada koji ih hrane i čuvaju, koji ih dobro poznaju, navodi Dina Stojković.
Ona dodaje da se po ovom modelu radilo kada je Azil otvoren i da bi to omogućilo da se kroz neko vreme smanji broj pasa na ulici, a takođe i broj potencijalnih napada na ljude. Kroz godinu dve imali bismo manje pasa u gradu, a oni koji su na ulici bili bi sterilisani i vakcinisani, ne bi bilo razmnožavanja.
Dina tvrdi da se u Azilu ne radi po ovom programu, odnosno da je on napušten, a da se ne zna ko je to naredio ili dozvolio i šta je razlog. Ona ima pouzdane informacije da se psi ne vakcinišu i sterilišu jer je kao aktivista odlazila tamo da preuzme psa o kome je vodila računa, hranila ga i lečila, dok ga nisu odveli u Azil. Preuzela ga je ali je morala da plati 2.700 dinara za čipovanje i vakcinaciju, što se ranije radilo o trošku grada.
Dolaze po pozivu
Radnici Azila morali bi sami da hvataju i odvode pse u njima namenjene boksove, ali, kako tvrdi Dina Stojković, to ne rade već deluju samo po pozivnu, ili prijavi da se negde pojavio čopor, kao nedavno u dvorištu obdaništa na „Aerodromu”. Tada se često pojave problemi, kao u ovoj epizodi, jer su radnici odveli tri najmanja i mirna psa, dok su ostavili rotvajlera, psa opasne pse, koji je bio agresivan. Dina Stojković zna i ove pse jer im je pomagala i hranila ih, a na pitanje zašto su ostavili agresivnog psa odgovor je bio da je bezobrazna, navodi ona.
– Kada građani prijave da je pas lutalica nekoga ujeo i da je agresivan, služba iz Azila ga hvata i dovodi u sklonište, gde ga eutanaziraju. Da bi se pas u azilu „uspavao” postoji određena procedura, a to je da je izuzetno agresivan, ili da zbog bolesti i starosti trpi velike bolove koje mu treba olakšati. Proceduru sprovodi četvoročlana komisija, navodi Dina Stojković, ali je sve pod uputnikom jer je bar polovina prijava za ujed pasa upućena od građana lažna.
Odluka o eutanaziji donosi se uz dokumenta da li je pas ujeo nekoga, uz medicinske dokaze i identifikaciju da je „krivac” baš taj pas, ali zbog zatvorenosti Azila upitno je da li se ova dokumentacija podnosi.
– Mi smo postavili pitanja i zahteve, ali odgovor nismo dobili. Ali, mi znamo da nećemo uspeti u našem planu da promenimo način rada Azila sa jednom konferencijom i tri pisma nadležnima. Mi ćemo se obraćati sve dok ne uspemo, a to je da radimo zajedno sa preduzećem JKP „Šumadija”. Ako nemaju dovoljno novca skupljaćemo i donacije jer iza nas stoji mnogo istomišljenika, navodi Dina.
Ona dodaje da bi bila najsrećnija, zajedno sa ostalima iz novog Udruženja da može da sa ulice skloni 15 pasa lutalica, odvede ih u Azil, a nakon što tamo dobiju tretman o kome smo govorili, da ih preuzme i vrati na ulicu, ukoliko neko ne bude udomljen. Sada, kaže, to nije moguće i „svoje” pse, o kojima ona brine i hrani ih ne bi odvela u gradski Azil zbog toga što strepi da li bi živi izašli odatle. Boksovi su praktično na otvorenom i zimi voda zaledi, a posle 14 časova u Azilu je samo jedan dežurni radnik koji ih nahrani i napoji, kaže naša sagovornica.
Trenutno novo Udruženje „Srce za šape” ima pet pasa o kojima sami brinu i za njihov smeštaj u jednom od gradskih pansiona za životinje plaćaju od 12 do 15.000 dinara, plus troškovi hrane. Poverenje u Azil malo je i kod većine građana, pa su tako kod odbornika Slađana Rakića i Etno parku u Ilićevu ostavili na smeštaj i hranu dvadesetak pasa, iako on nema azil već mini zoo vrt.
Rakić kaže da je pse preuzeo zbog humanosti, ali da nema više sredstava da ih hrani, koja je davao iz ličnog džepa, i da ne zna šta da radi.
– Naš cilj je pored svega da se Azil vrati svom nekadašnjem načinu rada, jer nama ne ide u prilog da ga zaobilazimo. Možemo da nastavimo da ulažemo svoja sredstva i da imamo kod sebe 150 pasa i ogromne dugove za veterinare, ali time se ništa ne postiže. Cilj je da nateramo one koji su za to osnovani da rade po pravilima i da vidimo ko im je dozvolio da sada tako rade i da upravnik radi po svom nahođenju, osim ako mu neko nije to dozvolio, kaže Dina Stojković.
GODINE BORBE
Počelo sa „Simom”
Bavljenje svkodnevnim aktivizmom za zaštitu pasa lutalica Dina Stojković započela je pre nekoliko godina kada je upoznala „Simu”, omiljenog psa bez doma koji je vreme provodio na uglu ulica Skerlićeve i Daničićeve u Erdogliji, kod prodavnice brze hrane „Vukas”. Komišije se ga volele i hranile, kao i radnici iz prodavice, sve dok nije završio u azilu zbog prijave da je nekoga ujeo.
Sumnjajući da je prijava lažna Dina je brzo došla u Azil, tražeći da vrate psa, a za vreme dok je trajao razgovor stigle su još četiri prijave protiv „Sime” zbog ujeda, u vreme dok je bio u Azilu. „Sima” je vraćen na slobodu i sada je srećno udomljen.
Piše: Miloš Pantić