Jedan od najboljih, ako ne i najbolji proizvod kragujevačke atletske škole u poslednje dve decenije, stavio je tačku na bavljenje „kraljicom“ sportova. Pojedinačno prvenstvo Srbije u Kraljevu poslednje je takmičenje na kome je Lazar Anić učestvovao, ne završivši ga na najbolji način. Naime, celo proleće, ali i prošlogodišnju jesen proveo je u trci za olimpijskom normom, ili bar ulaskom u 32 najbolja svetska skakača, ali, kao i kroz celu karijeru, nije mu se dalo.
Ipak, Anić je iza sebe ostavio višestruke šampionske titule na prvenstvima Srbije, kao i titulu prvaka Balkana. Pored toga, tu je srebro sa Mediteranskih igara i učešće na svetskim i evropskim prvenstvima na otvorenom i u dvorani. Lični rekord mu je 8,15 metara.
Kakav je osećaj kada se završio značajan deo života sportiste?
– Ima tu svega po malo. Puno vremena, gotovo pola života posvetio sam atletici. Prošao sam kroz finala svih velikih takmičenja, prebrodio teške povrede, pa osećam zadovoljstvo jer znam da sam dao sve od sebe. Da u poslednje dve godine nisam ušao u trku za Olimpijske igre verovatno bih žalio, ali ovako nemam za čim, osim za izostankom sa smotre najboljih. Dugo sam disao, živeo, radio na tome, ali ipak učešće je izostalo. Trenutno su osećanja pomešana, ali sam srećan što sada mogu u potpunosti da se posvetim poslovnoj karijeri koju sam gradio uporedo sa sportskom i naravno svojoj porodici.
Može li se reći da su vam povrede uskratile još bolje rezultate?
– Koliko god ne želim da tražim izgovore, moram reći da je to činjenica. U poslednjoj deceniji doživeo sam tri teške povrede koje su zahtevale ozbiljne operacije i sigurno su me unazadile bar nekoliko godina. Najpre 2013. pred Svetsko prvenstvo za starije juniore polomio sam skočni zglob, zatim 2018. pred Evropsko i Svetsko prvenstvo u Velikoj Britaniji, kada sam postavio najbolji rezultat jednog Srbina u 21. veku, kao i pred Olimpijske igre u Tokiju zbog kile.
Kada je bilo najteže, a kada najlepše?
– Najlepši deo karijere bila mi je 2017. godina kada sam, ispostavilo se, na kraju bio najbolji. Neposredno posle toga dolazi najteži period, kada sam povredio ukrštene ligamente kolena i pauzirao godinu dana.
Da li su klubovi za koje ste se takmičeli i Savez mogli više da pomognu?
– Radnički je uvek bio uz mene kad je trebalo, naravno u skladu sa mogućnostima. Nažalost, podrška Saveza izostala je u ključnim trenucima, ali ne mogu reći da je nije bilo. Našli smo neki balans poslednjih nekoliko godina i to je funkcionisalo, ali da je moglo bolje – moglo je.
Kako je na rezultate uticao period proveden u Vojvodini, ali i po odlasku u Ameriku?
– Od jedne sezone provedene u Novom Sadu ne mislim da sam dobio mnogo, ali sam više nego zahvalan. Prihvatili su me kao svog u jednom od najtežih trenutaka u karijeri. Mislim da je odlazak u Ameriku imao izuzetno pozitivan uticaj. Osećao sam se rasterećeno i uživao u svakom treningu. To je rezultiralo dobrim skokovima na početku ove godine.
Da li po završetku aktivnog bavljenja i dalje ostajete u sportu?
– Da, ali kao rekreativac i ljubitelj atletike. Iako sam dobio puno ponuda za personalnog trenera, za sada me to ne zanima. Rekoh, posvetiću se porodici i poslu.
Razgovarao: Milutin Marković