Kada su u maju 1878. godine srpske novine objavile da je umro mladi sanitetski poručnik Milan Radovanović, svi članci su govorili da je umro srpski naučnik koji je trebalo da zaseni sve ondašnje srpske naučnike. U tome su se slagali i tadašnji srpski naučnici. Govorili su da je srpska nauka izgubila zvezdu koja je mogla najviše da obasja njeno nebo.
Milan je rođen u mnogobrojnoj porodici u Kragujevcu 17. oktobra 1849. godine. Imao je dva starija brata, Mihaila, budućeg pravnika, i Aleksu, budućeg doktora, i mlađu sestru Anu. Školovanje je započeo u rodnom mestu, ali ubrzo je učenje nastavio u Beogradu, gde je upisao prava na Velikoj školi.
Kao devetnaestogodišnji mladić postao je profesorski pripravnik u užičkoj Gimnaziji, gde je radio godinu i po dana, kada mu država daje stipendiju za studiranje medicine u Berlinu, gde provodi tri godine.Tu i dolazi na ideju da počne da prevodi na srpski „Poreklo vrstaˮ od Čarlsa Darvina. On je kao izvor za svoj prevod koristio englesko šesto, dopunjeno i popravljeno izdanje. Svoj prevod je nazvao „Poreklo felaˮ i pod tim nazivom će ono biti štampano u Srbiji.
Pred kraj studija Srbija ga zove u rat i on brzo pristupa sanitetskom odredu, gde je kasnije za svoje zasluge i hrabrost odlikovan Takovskim krstom i Ordenom srpskog društa Crvenog krsta.
Iznuren od ratovanja
Vladan Đorđević, kao lični doktor kneza Milana Obrenovića, a zatim i kao načelnik prvog srpskog vojnog saniteta sanitetske službe moravsko-timočke vojske, pa zatim i načelnik sanitetske službe vrhovne komande Srpske vojske, pozvao je natrag u zemlju sve studente medicine. Srpski studenti su u toku Prvog i Drugog srpsko-turskog rata radili kao lekarski pomoćnici u poljskim bolnicama. Među njima su se najviše istakli Laza Lazarević, Vojislav Subotić i Milan M. Radovanović.
Milan je jedno vreme u Beogradu rukovodio i barakom kneginje Julije Obrenović u avliji Vojne bolnice u Beogradu, za vreme prvog rata sa Turcima. Sva svoja zapažanja iz ratova protiv Turaka je beležio i pretočio u delo „Beleške o bolnicama u Srbiji za vreme prvog njenog rata 1877ˮ. U rukopisu je ostao Milanov rad na kritičkom pregledu dotadašnjeg vojno lekarskog pisanja u Srbiji.
Milan Radovanović je iz ratova izašao iznuren i vidno bolestan. Znajući da mu se brzo bliži kraj, požurio je da završi svoj prevod Darvinovog dela. Radio je iz bolesničke postelje. Smrt ga je zatekla dok je vršio korekturu svog prevoda. Pred samu smrt izvadio je iz džepa sat i zamolio ojađene roditelje, koji su već sahranili dva starija sina, da mu pozovu sestru da se sa njom još jednom vidi – „jer nemam više no jedan sat da živim”. To vreme proveo je tešeći svoje roditelje i ne dočekavši da se vidi sa sestrom.
Izdahnuo je u onaj čas koji je unapred odredio u Beogradu 11. maja 1878. godine. Sahranjen je u porodičnoj grobnici u Beogradu među braćom Aleksom i Mihailom. Na pogrebu se skupilo mnogo sveta, a među njima „sve što je u Srba značilo za knjigu i nauku je bilo tuˮ kako je primetio i zapisao jedan novosadski novinar.
Posle opela oproštajni govar je održao Milanov pretpostavljeni za vreme rata doktor Vladan Đorđević, osnivač srpskog Crvenog krsta i budući srpski predsednik vlade. Svoj govor doktor Vladan je ubrzo korigovao i priredio za štampu u čast rano preminulog Milana.
Evo dela Vladanovog govora:
Rad je za mene život
Zar i ti, dragi Milane?
Kakva je to nesrećna sudba koja se evo već toliko godina vije kao crn oblak nad kućom tvojih roditelja, pa sipa gromove u nju, čim koji od vas, njihovih dičnih sinova, doraste do pune snage? Zašto pokazivaste sva trojica onako mnogo darovitosti, onako neiscrpnu vrednoću, onako obilato znanje i onako toplu ljubav prema otadžbini, kad sa tako groznom sledstvenošću umirete jedan za drugim, baš u onome trenutku kada pokazaste čemu su se od vas mogli nadati roditelji u svojoj teškoj starosti i otadžbina u svojoj ogromnoj borbi za opstanak i za slobodno razviće svojih sila?
Da tri sina jedne kuće jedan za drugim gotovo u isto doba života umru, to je tako retka nesreća, da bi se takve ojađene porodnce mogle na prste prebrojati. Od kuda ta retka nesreća baš u onoj srpskoj kući, koja je našem, u svemu siromašnom narodu, dala jednog od najboljih pravnika i dvojicu od najboljih medika?
Da se tvoje mudre oči, kroz koje prosijavaše tako velika duša, mogu još jedan put otvoriti, ti bi mi jednim pogledom odgovorio na sva ova pitanja. Da se tvoja rečita usta mogu još jedan put rasklopiti, ti bi mi tako isto naučenjački odgovorio, kao ono prošle jeseni kada te moljah da se poštediš od onako ogromnog posla bar dotle, dokle koliko toliko prizdraviš.
Onda si mi rekao:
Ja znam da si me za to k sebi uzeo, da zauzdaš ovu moju neugasnu žeđ za radom, ali ti to ne možeš postići, jer ako mi ti ne daš mnogo raditi u kancelariji, ja ću u toliko više da radim kod kuće. Rad je za mene život. Ja tačno znam koliko je istrunulo od mojih pluća, znam i to koliko me sažiže ova neprekidna groznica, koju svaki dan imam, znam tačno kad će sveća mojega života dogoreti do dna i ugasiti se, ali baš zato moram grabiti da svaki dan uradim toliko koliko bi inače uradio na mesec ili na godinu, kad mi kraj života ne bi bio tako blizu…ˮ
Te iste godine izašao je Radovanovićev prevod Darvina pod imenom „Postanak felaˮ. Knjigu je štampala Državna štamparija Kneževine Srbije. NJegovi naučni radovi su objavljeni u mnogim časopisima, a počinje i da prevodi svetska dela: „O granicama saznanja prirode”, „Fizičke sile i uzajamni odnos”, „Prva pomoć ranjenom”, „O dejstvu hlorala-hidrataˮ. Mnogo od njegovog rada ostalo je u rukopisu. NJegov brat Aleksa, koji je takođe preminuo vrlo mlad u 23. godini, za sobom je ostavio prevod knjige „Prirodna istorija postanja” od Ernsta Hekela, koja je štampana 1875. godine, ubrzo po Aleksinoj smrti.
DARVINOVA PISMA RADOVANOVIĆU
Ja sam vaš iskreni
Prevodeći čuveno delo Čarlsa Darvina Milan Radovanović je želeo autora da obavesti gda će se njegova knjiga pojaviti i na srpskom prevodu. Tako je započela korespondencija između mladog srpskog naučnika i čuvenog biologa svetskog glasa. Radovanović je odlučio da u svom prevodu Darvinovog dela doda i pisma koja mu je slao autor „Porekla vrstaˮ.
Pismo prvo
Dragi gospodine,
Osećam se mnogo zadovoljan i počastvovan vašom željom da predate javnosti prevod moga dela „Origin of Species” u Srbiji, i ja vas potpuno ovlašćujem da to učinite. Kad se prevod preda javnosti, bilo bi mi milo da imam jedan ekzemplar, ako bi bili tako dobri da mi ga pošaljete.
Dragi gospodine,
vaš iskreni
Čarls Darvin
Septembar 26. 1874.
Pismo drugo
Dragi gospodine!
Mnogo sam obvezan za vaše ljubazno pismo i prijateljski dar Hekelovog dela (Prirodna istorija postanja – E. Hekel, prim. aut). Ako bi stanje vaše zemlje dopustilo da se prevede moje delo „Origin of Species” biću mnogo zadovoljan, i bilo bi mi milo da imam jedan ekzemplar. Stanje vaše otadžbine probuđuje najdublju i opštu simpatiju u ovoj zemlji, i Engleska najozbiljnije želi da je vidi sasvim oslobođenu od tiranstva Turske. Sa mnogo poštovanja, ostajem
Dragi gospodine,
vaš iskreni
Čarls Darvin
Avgust 25. 1876.
Pismo treće
Dragi gospodine!
Mnogo sam vam obvezan na vašoj pažnji i prijateljskom čestitanju mog idućeg dana rođenja. Hvala vam na vašoj fotografiji, a kao što ćete može biti voleti da imate moju, ja je prilažem. Što se tiče predgovora srpskom izdanju moje knjige, ja nemam u stvari ništa da kažem, osim da se iskreno nadam da će ono u svakom pogledu biti uspešno. U ovom slučaju biće mi veliko zadovoljstvo kad pomislim da sam pripomogao, da se privuče pažnja mladih ljudi prirodnim naukama u zemlji za koju mnogi u Engleskoj misle da će skoro zauzeti odlično mesto među evropskim narodima.
Budite uvereni,
Dragi gospodine,
da sam vaš iskreni,
Č. Darvin
Februar 5. 1877.
Piše: Aleksa Ignjatović, istoričar
