Ne znam kada sam čula za trpilo. Valjda oduvek znam za taj organ koji zvanična medicina ne priznaje, kao što znam da je veliki belaj ako trpilo pukne zbog tebe, ili se, ne daj ti Bože, nađeš blizu kad se to desi.
Možda u svim kućama ne znaju za trpilo, ali u mom kraju ono je deo genetskog koda. Nasleđuje se uz njivu i kuću, krsnu slavu, čirak i kandilo, porodične priče i legende, čitulju i grobno mesto.
Znam da mala deca nemaju trpilo, već lupaju vratima, besno trupću nogama i ponekad sama sebe grizu.
Trpilo raste sa nama dok gledamo majku koja sklanja pogled da ti ne vidiš brige koje joj ne daju da zaspi i oca razapetog između želja i moranja.
Kako odrastaš u hladu lipe i jabuke kolačare koju je deda zasadio, dodaješ mu šaku, po šaku gorčine zbog licemerja odraslih koji ti govore da pošteno radiš i živiš, dok se oni penju u visine gazeći preko tuđih leđa i otimajući tuđe zasluge i snove.
Tako postaneš Šumadinac koji mnogo može da ponese, jer mu u venama teče krv predaka naučenih da trpe. Ali u utrobi, ili možda u glavi, narasta ti i puni se taj tajanstveni organ.
Ljudi mog zavičaja imaju velika i čvrsta trpila ojačavana generacijskim trpljenjima božjih i zemaljskih sila koja su im tutnjala preko glava. Tešimo se mudrošću da je strpljen spašen dok punimo svoja trpila besom. Ali, trpilo kad tada mora da pukne. Velika trpila izlivaju mnogo sakupljene nemoći, potisnute nepravde, potuljenosti i kurčenja raznih budala, sitnih zakidanja i podbadanja, mirenja sa gledanjem u leđa svakome ko se umilio vlasti i dokopao privilegija. Kad trpilo pukne pada nam mrak na oči, pa psujemo Boga i sve svece, crkven prag i direk, i mrtvu majku, i dete u kolevci. Kunemo i pominjemo živo i mrtvo do devetog kolena. Prevrćemo stolove, vadimo kolac iz plota, dizalicu ispod sica i zapodevamo kavgu. Tražimo predačko ordenje i spomenice sa dna drvenih škrinja i u sećanje puštamo priče o muci koja rađa prkos, inat i slobodu.
Kad trpilo pukne Šumadinac ne zna da odvaga daru i meru, ne priznaje šutog, ni rogatog i ne pita šta košta.
Ipak, naše trpilo nije zlopamtilo. Često u njemu isčile rane nanete zlobom, nepravdom, ili samo lošim trenutkom.
Ali, ljudima koji su generacijama gajili sinove da nose puške i ginu u ratovima za slavu i slobodu – deca su svetinja. U njihovom trpilu nema mesta za diranje u tu svetinju.
Baš ta deca su nam pokazala da iz trpila ne mora uvek da pokuljaju žuč, kletva i psovka. Da ne sme krv da poteče i da ljubav može da zaceli poneku ranu.
Čudesne i divne generacije su stasale pod lipama i šljivama Šumadije. Divni mladi ljudi, za mene još deca, nas svakog dana uče da ne moramo čekati da se trpilo prepuni čemerom, poniženjem, zlobom i bolom. Pokazuju nama starima da put nije u trpljenju i mirenju, već da se istrajnošću, osmehom, pesmom i ljubavlju mogu dotaći dostojanstven život i sloboda. Još samo da Šumadija poveruje.
PIŠE: Javorka Stanojević
