Tog 18. avgusta 1960. godine bio je divan sunčan dan. Hiljade radnih ljudi i građana okupilo se ispred Savezne skupštine da isprati jugoslovenske sportiste na Olimpijske igre u Rimu. Atmosfera svečana, optimizam vrca na sve strane, a predsednik SFRJ Josip Broz Tito održao je snažan i inspirativan govor u kome je naglasio ogromnu važnost sporta, kako za radničku klasu, tako i za poštenu inteligenciju. Tokom besede, vrhovni komnadant se obratio jugoslovenskim olimpijcima sledećim rečima:
– Vi niste samo najbolji sportisti, već i ambasadori naše zemlje. Vašim naporima, trudom i talentom, predstavljate snagu i jedinstvo našeg naroda. Idite u Rim s ponosom i vratite se s pobedama koje će slaviti cela Jugoslavija.
Na Olimpijskim igrama 1960. godine, Jugoslaviju je predstavljalo ukupno 116 sportista koji su osvojili dve medalje. Fudbaleri su se okitili zlatnom, a rvač Branislav Martinović srebrnom. Ovu Olimpijadu obeležili su i etiopski atletičar Abebe Bikila koji je postao prvi Afrikanac sa osvojenom zlatnom medaljom u maratonu. Trčao je bosonog i postao uzor mnogim budućim trkačima.
Svet je po prvi put upoznao Kasijusa Kleja koji će svetsku slavu steći kasnije pod imenom Mohamed Ali. U Rimu 1960. dogodio se i prvi doping skandal na Olimpijskim igrama. Danski biciklista Knud Enemark Jensen preminuo je tokom trke, a istraga je pokazala da je koristio nedozvoljena stimulativna sredstva.
Šest decenija kasnije još jedna olimpijska godina. Pokojne SFRJ davno više nema, ispraćaj olimpijaca protekao je mlako, bez velike pompe jer novi vođa ima prečeg posla. „Srpski Tito” je teškom mukom preboleo neuspeh fudbalera u Nemačkoj i odlučio da srpskim olimpijcima poveća premije. Tako će za svaku zlatnu medalju na Olimpijadi u Parizu naši sportisti biti nagrađeni sa 200.000 evra što je samo malo manje od dvomesečne plate selektora Dragana Stojkovića Piksija.
Poznat kao veliki ljubitelj sporta, predsednik Vučić je ovog leta uspeo da u Srbiji vaspostavi novu olimpijsku disciplinu pod nazivom – eksploatacija litijuma i trovanje stanovništva. Srbiju će u Parizu predstavljati 112 olimpijaca koji će između sportskih takmičenja biti u prilici da protestuju i protiv zagađenja vazduha u Francuskoj jer u svojoj domovini to, nažalost, ne mogu.
Džabe si se mučio, moj Fidipide
A sve je počelo 6. aprila, ali ne 1941, već 1896. godine u Atini. Na prvoj Olimpijadi nastupilo je 241 takmičar iz 14 zemalja, a među njima ne beše nijedne žene. U centru pažnje bio je prvi moderni maraton inspirisan legendom o grčkom vojniku Fidipidu koji je, kako se veruje, bez prestanka trčao od Maratonskog polja do Atine kako bi doneo vest o pobedi Grka nad Persijancima. Da je bilo Pinka i Hepija, Fidipid se ne bi mučio, već bi vest saopštio tokom gostovanja kod Marića, a mi danas ne bismo imali maraton.
Na početku dvadesetog veka Pariz je 1900. godine prvi put ugostio svetske olimpijce. Pošto su kuburili s bazenima, plivačka takmičenja su održana u Seni, pa su osim sa konkurencijom, plivači morali da se bore sa vodenom strujom i rečnim otpadom. Vreme prolazi, a ekološki problemi ostaju.
Maraton je ponovo bio u centru pažnje na četvrtim Olimpijskim igrama u Londonu. Te 1908. godine trka je produžena sa do tada tradicionalnih 40 na 42.195 metara kako bi start bio u kraljevskom dvorcu Vindzor, a cilj ispred kraljevske lože na stadionu White City. Italijanski maratonac Dorando Pietri prvi je ušao u stadion, ali je bio toliko iscrpljen da su morali da ga prenesu do cilja zbog čega je bio diskvalifikovan. Impresionirana njegovom upornošću, engleska kraljica Aleksandra dodelila mu je posebnu zlatnu medalju. Bože me oprosti, k’o izbori u Srbiji – ko te pita za pravila ako si po volji kraljice Aleksandre.
I u Stokholmu, četiri godine kasnije, pažnju sportske javnosti ponovo je privukao jedan maratonac. Japanski atletičar Šizo Kanakuri je tokom trke jednostavno nestao. Čovek se lepo vratio najpre u olimpijsko selo, a potom je otpuvao kući. Jedino je zaboravio da o tome obavesti organizatore. Pola veka kasnije Šveđani su ga pozvali da simbolično završi trku. Ušao je u istoriju kao sportista koji je istrčao maraton u vremenu 54 godine, osam meseci, šest dana, pet sati, 32 minuta i 20 sekundi. Zlobnici kažu da ih ova anegdota iz nekog razloga podseća na priču o beogradskom metrou.
Olimpijske igre u Berlinu 1936. godine obeležilo je zlatno doba fašizma začinjeno neviđenom nacističkom propagandom. Hitler je koristio svaku priliku da istakne superiornost „arijevske rase”, ali ne lezi crni vraže… Apsolutni pobednik jedanaeste Olimpijade bio je američki sprinter DŽesi Ovens. Crni atletičar je osvojio četiri zlatne medalje i nacističku teoriju rasne superiornosti poslao na đubrište istorije – gde joj je i mesto.
Olimpijske igre u Melburnu 1956. godine održane su neposredno po završetku Mađarske revolucije koja je okončana oružanom intervencijom sovjetskih trupa. Tokom olimpijskih takmičenja sportisti iz Mađarske želeli su da pokažu snagu volje u trci za medalje koja je u isto vreme simbolizovala i borbu za slobodu, koja je u njihovoj zemlji surovo ugušena. Napetost je trajala od početka Olimpijade, a kulminirala je 6. decembra 1956. tokom polufinalne vaterpolo utakmice između Sovjetskog Saveza i Mađarske. Kako je meč odmicao tenzija je rasla, a provokacije i gruba igra nisu prestajali. U poslednjoj četvrtini kod rezultata 4:0 za Mađare, sovjetski vaterpolista Prokopov nokautirao je Ervina Zadora koji je s razbijenom glavom napustio igru. Utakmica je prekinuta i registrovana postignutim rezultatom. Bila je to još jedna pirova pobeda Mađara, uz batine u krvi izvojevana.
Igre u Meksiko Sitiju 1968. godine upamćene su po političkom protestu američkih atletičara Tomija Smita i DŽona Karlosa. Posle osvajanja zlatne i bronzane medalje u trci na 200 metara, oni su na pobedničkom postolju podigli stisnute pesnice pokrivene crnim rukavicama u znak podrške pokretu „Crna moć” (Black Power). Bio je to gest očajnika u borbi protiv rasne diskriminacije u SAD. NJihov čin izazvao je velike kontroverze u domovini, ali je u istoriji sporta ostao zapamćen kao jedan od najpoznatijih političkih gestova protiv tiranije.
Tragedija u Minhenu
Godine 1972. najveći sportski događaj odigrao se u Minhenu. Bila je to druga Olimpijada koja je održana u Nemačkoj. Organizatori su želeli da ovo bude skup sportista iz čitavog sveta koji će, za razliku od Berlina 1936, simbolozovati jedinstvo, mir i toleranciju – ali nije im se dalo. U ranim jutarnjim časovima 5. septembra 1972. godine, osmorica pripadnika palestinske terorističke organizacije „Crni septembar” naoružani automatskim puškama i ručnim bombama preskočili su ogradu olimpijskog sela i krenuli prema zgradi u kojoj je bila smeštena izraelska delegacija. Upali su i odmah ubili dvojicu izraelskih sportista koji su pokušali da pruže otpor, dok su devet članova izraelskog olimpijskog tima uzeli kao taoce.
Teroristi su zahtevali da se 234 palestinskih zatvorenika oslobodi iz izraelskih zatvora. Nemačke vlasti su odmah počele pregovore, ali su se suočile s brojnim izazovima jer su teroristi zahtevali avion koji bi ih prevezao do Kaira. Posle pregovora koji su trajali 18 sati, nemačka policija je odlučila da napadom otpočne akciju spasavanja talaca. Operacija je doživela neuspeh, a kada su postali svesni prevare, teroristi su likvidirali ostalih devet izraelskih sportista. Tokom intervencije stradalo je i petoro Palestinaca, dok su trojica terorista uhapšeni. Olimpijske igre su nastavljene posle jednodnevne pauze, ali su svi jedva čekali da napuste Minhen. Suvišno je podsećati da je Izrael odmah odgovorio vojnom operacijom „Božji gnev”, a što bi rekli na špicama pojedinih filmova – svako poređenje sa trenutnom situacijom u svetu potpuno je slučajno.
Olimpijske igre u Moskvi 1980. godine obeležio je najveći politički bojkot u istoriji. Više od 60 zemalja, uključujući SAD, odlučilo je da se ne pojavi na moskovskoj Olimpijadi zbog sovjetske invazije na Avganistan. Četiri godine kasnije Sovjetski Savez i još 14 socijalističkih zemalja uzvraćaju istom merom. Zvanično objašnjenje bojkota igara u Los Anđelesu 1984. godine bila je zabrinutost za bezbednost sovjetskih sportista, dok je pravi razlog, naravno, vraćanje duga iz Moskve.
Olimpijske igre u Seulu 1988. godine bile su prva Olimpijada na kojoj su posle dužeg vremena učestvovale sve sportske sile sveta. Igre su predstavljale simboličan kraj ere bojkota i početak nove faze u olimpijskom pokretu s naglaskom na međunarodnu saradnju, razumevanje i mir. Bože, dragi, kako to danas divno i naivno zvuči!
Ovog leta u glavnom gradu Francuske okupiće se deset i po hiljada sportista iz više od 200 zemalja. Tokom tri nedelje Svetski olimpijski komitet pokušaće da simulira sportski duh, toleranciju, različitost, ukratko – normalnost. Ruski sportisti nastupaće bez nacionalnih obeležja, dok će se Izraelci takmičiti pod svojom krvavom zastavom. Toliko o pravdi i normalnosti, uz podsećanje da je Pariz od Kijeva udaljen dve, a od pojasa Gaze četiri i po hiljade kilometara, što u današnje vreme i nije tako daleko.
Po završetku trideset treće sportske Olimpijade nastaviće se ona druga surova, globalna, životna… Rusija i Izrael će i dalje bombama i teškim naoružanjem uvežbavati streljaštvo. U Americi će izostati gerontološka trka dvojice senilnih staraca zbog povlačenja Bajdena. Nerazvijene zemlje će i dalje plivati u dugovima, a Evropa će se rvati sa svojim nagomilanim problemima.
Srbija, okićena medaljom najvećeg zagađivača prirode u regionu, nastaviće maraton beznađa. Ukratko: Citius, altius, fortius – communiter ili u prevodu – Brže, više, snažnije – zajedno… u propast!
Piše: Dejan Krstić