Ovog leta posetila sam Poljsku, zemlju koju je, od svih država sveta, moj prvenac izabrao za svoj dom. Kada sam ga pitala zašto baš Poljska, odgovorio mi je jednostavno: zato što mu je to zemlja najbliža utopiji.
Ta njegova rečenica me je dugo zaokupljala. Možda i zato što sam i sama svedok vremena kada je Poljska bila siromašna zemlja, kada smo mi, u odnosu na zemlje Varšavskog pakta, živeli u razvijenom, otvorenom i relativno prosperitetnom društvu. Sećam se Poljske kao zemlje oskudice, dugih redova i praznih prodavnica, zemlje, ljudi koji su živeli skromno i imali ograničenja u pogledu izlaska iz zemlje. Zato mi je bilo gotovo neverovatno da je zemlja koju sam nekada doživljavala kao sumornu, siromašnu i zatvorenu danas za mog sina zemlja „najbliža utopiji”. Kako je Poljska za samo nekoliko decenija uspela da izgradi uređene institucije, stabilnu ekonomiju, socijalnu sigurnost i sistem u kojem građanin ima osećaj da država postoji zbog njega, a ne obrnuto?
Koren odgovora potražila sam u Gdanjsku, gradu na obali Baltičkog mora. U njega sam došla sa znanjem o njegovoj bogatoj istoriji, ali i sa stihovima Azrine pesme „Poljska u mom srcu” u mislima – pesme koja govori upravo o Gdanjsku osamdesetih godina i o podršci koju su Jugosloveni tada pružali poljskim štrajkačima.
Danas sećanje na to vreme čuva Evropski centar solidarnosti, mesto posvećeno istoriji pokreta „Solidarnost“ i demokratskih promena u Poljskoj. Iz njegovih izložbenih sala izašla sam sa uzbudljivim osećajem: među fotografijama, dokumentima i predmetima iz meni bliskog vremena, gledala sam i svoju zemlju. Ne zato što su Poljska osamdesetih i Srbija danas slične. Istorijski, politički i društveni kontekst u kojem je nastala „Solidarnost“ bitno se razlikuje od vremena u kojem danas žive i protestuju studenti i građani Srbije, ali jedno iskustvo ostaje univerzalno: kada ljudi prevaziđu strah, organizuju se i istraju u onome u šta veruju, mogu da pokrenu promene koje su se do juče činile nemogućim.
Mesto na kojem je počela „Solidarnost”
Evropski centar solidarnosti nalazi se u neposrednoj blizini nekadašnjeg brodogradilišta „Lenjin”, mesta koje je u avgustu 1980. godine postalo simbol građanskog otpora. Tada su radnici započeli štrajk, predvođeni Lehom Valensom, zahtevajući, između ostalog, pravo na slobodne sindikate, pravo na štrajk, poboljšanje životnih uslova i poštovanje osnovnih prava radnika. Njihovi zahtevi bili su ispisani na velikim drvenim tablama i postavljeni na kapiju brodogradilišta. Danas su te table istorijski predmeti, a tada su bile izraz jedne jednostavne, ali velike odluke: da se nezadovoljstvo više ne zadržava u privatnom prostoru, u razgovorima iza zatvorenih vrata, već da postane javno i zajedničko.
Iz štrajka u Gdanjsku nastala je „Solidarnost”, nezavisni sindikat koji je vrlo brzo prerastao granice jednog radničkog udruženja i postao masovni društveni pokret. U njemu su se okupili radnici, intelektualci, studenti, umetnici, rudari i građani različitih političkih uverenja. Važnu podršku pokretu pružila je i Katolička crkva, a posebno papa Jovan Pavle drugi, harizmatični poglavar koji je svojim autoritetom snažno stao uz svoj poljski narod u borbi za slobodu i demokratiju. Zajednički imenitelj bila je želja za društvom u kojem će čovek imati dostojanstvo, uređene institucije i mogućnost da utiče na zajednicu u kojoj živi i na sopstveni život.
Vlast je pokušala da pokret zaustavi. U decembru 1981. godine uvedeno je vanredno stanje, „Solidarnost“ je zabranjena, mnogi njeni članovi su uhapšeni, a društvo je pokušalo da se vrati u tišinu. Ali, jednom probuđena građanska svest teško se može vratiti u stanje u kojem je bila pre nego što je čovek shvatio da ima pravo da pita, da zahteva, da se suprotstavi i da poziva na odgovornost. I danas u Srbiji gledamo sličnu istrajnost građana: protesti, pokrenuti pre gotovo dve godine, ne jenjavaju, baš kao što ni jednom probuđena građanska svest ne pristaje lako na povratak u tišinu.
Istorija koja nije ostala u muzeju
Dok sam obilazila postavku, najviše me je zaokupljalo upravo to što Evropski centar solidarnosti nije samo priča o tome kako je nešto bilo, već priča o tome kako građani mogu da menjaju društvo. Na fotografijama su lica i imena ljudi koji su pre više od četiri decenije izlazili na ulice, a na snimcima su sačuvani njihovi sastanci i zborovi. Na zidovima su svedočanstva o represiji, strahu i hapšenjima, ali i o solidarnosti koja je postajala snažnija od straha. Nije reč samo o solidarnosti i jedinstvu miliona Poljaka udruženih u želji za političkim i društvenim promenama, već i o velikoj podršci koju su dobili izvan svojih granica.
Zato su mi se, tokom posete muzeju u Gdanjsku, rojile misli o Srbiji, a potom i o Kragujevcu, o ljudima sa kojima živim i radim. Šta danas znači solidarnost? Koliko je važna vladavina prava, da država bude uređena, a njene institucije da budu servis svih građana, nezavisne od političkih i ličnih interesa? Šta se događa kada korupcija, kriminal i zloupotreba javne moći postanu toliko prisutne da ih ljudi počnu doživljavati kao nešto normalno? I šta je potrebno da čovek izađe iz sfere ličnog komfora i u prvi plan stavi javni interes?
Upravo trenutak u kojem jedna generacija odbija da prihvati da je nemoć prirodno stanje jeste ono što, u moralnom smislu, može da poveže Poljsku osamdesetih i Srbiju našeg vremena. Ipak, postoji jedno pitanje na koje nam poljska istorija ne daje jednostavan odgovor: mogu li građani sami izneti teret političkih i društvenih promena?
„Solidarnost” je imala podršku radnika, intelektualaca, Crkve, međunarodne javnosti i brojnih uticajnih ljudi iz Amerike i zapadne Evrope, među kojima su glumci Gari Kuper, Kirk Daglas, Henri Fonda, DŽejn Fonda, Orson Vels, kao i muzičari Frenk Sinatra, Pol Makartni i drugi. NJihova imena, kao i podrška koju su pružali poljskom narodu, pokazivali su da je borba „Solidarnosti“ prevazišla granice Poljske i postala simbol univerzalne težnje ka slobodi i demokratiji.
Studentski zahtevi u Srbiji, posmatrani iz te perspektive, otvaraju pitanja koja bi u svakoj uređenoj demokratskoj državi trebalo da budu nešto sasvim uobičajeno: ko je odgovoran, ko kontroliše institucije, da li zakon važi jednako za sve i može li građanin da veruje državi i političarima koji je vode? Zato studenti u svom aktivizmu u prvi plan ne stavljaju autoritarne pojedince, već izgradnju sistema u kojem država nije vlasništvo političkih partija i pojedinaca koji se u određenom trenutku nalaze na vlasti. U tom sistemu ni institucije neće biti partijske kancelarije, javni novac neće biti privatni resurs, a građani neće biti poslušnici i podanici.
To je možda jedna od najvažnijih lekcija i za Srbiju: građanski otpor može da bude početak promene, ali sam otpor nije dovoljan. Posle njega mora da usledi lustracija i izgradnja sistema koji će obezbediti da se razlozi zbog kojih je otpor nastao više ne ponavljaju.
Istorija kao ogledalo
Zato u poljskoj priči ne vidim samo sećanje na jednu važnu epohu evropske istorije. Vidim i razlog za nadu. Ako je zemlja koju sam nekada pamtila kao siromašnu, korumpiranu i zatvorenu uspela da za nekoliko decenija napravi veliki društveni i ekonomski iskorak, onda ni Srbija ne mora zauvek ostati zarobljena u svojim problemima.
Poruka koju iz Gdanjska možemo poneti jednostavna je: društva se ne menjaju preko noći, ali se menjaju onda kada dovoljno ljudi poveruje da mogu biti drugačija, kada se organizuju i ne odustaju, uprkos represiji, strahu i preprekama. Poljaci su tu promenu započeli pre više od četiri decenije.
Volela bih da i Srbija pronađe snagu da prekine sa duboko ukorenjenim obrascem autoritarnog vođstva, političkog klijentelizma i stavljanja ličnog interesa iznad javnog dobra, sa sistematskim medijskim manipulacijama, nekulturom i prostaklukom u oblikovanju javnog prostora, kao i sa institucijama koje su izgubile svoju samostalnost i kredibilitet. Jer upravo su takvi obrasci, zajedno sa korupcijom, nedostatkom odgovornosti i nekažnjivošću, doveli do dubokog razaranja srpskog društva – a izlazak iz tog kruga moguć je samo kroz spremnost, organizovanost i istrajnost građana da ne pristanu na takvu državu.
Promena ne počinje onda kada vlast odluči da se promeni, već onda kada građani odluče da više ne pristaju na nepromenjivost.
Piše: Lela Vujošević, sociolog iz Kragujevca
