U svetu gde se uspeh često meri brzinom, instant rešenjima i kratkoročnim profitom, Toma Kovačević, mladi pčelar koji stoji iza modernog brenda „Medus”, nudi potpuno drugačiju perspektivu. Njegov put nije započeo u sterilnoj kancelariji, već na pčelinjaku u Maršiću, prateći korake svog oca Marka Kovačevića, čije je ime i danas neraskidivo povezano sa svakim uspehom koji ostvare.
– Ono što je nekada počeo otac kao klasičan hobi, preraslo je u ozbiljan porodični poduhvat koji danas spaja tradicionalno pčelarstvo sa savremenim marketingom i estetikom, navodi Toma.
On se pčelarstvom bavi od „malih nogu”, još od kraja osnovne škole, prateći oca kroz njegov hobi. Iako mu je to u tinejdžerskim danima ponekad delovalo kao obaveza pored drugih prioriteta, ljubav prema prirodi je prevagnula. Ideja o brendiranju rodila se tokom studija, iz želje da se stvori nešto autentično i dugoročno. On je odlučio da svetu ponudi ono što je već imao u zalihama kod kuće – prirodni med. Počeci nisu bili obeleženi skupim kampanjama, već čistim entuzijazmom i željom da se „obično” pčelarstvo podigne na viši nivo poslovanja. Toma se sa osmehom seća trenutka kada je, bez razrađenog biznis plana, odlučio da jednostavno krene.
– Sećam se da sam na terasi, uzeo teglu i zalepio prvu etiketu. Bilo je tu malo cveća, sve improvizovano – na terasi sam fotografisao teglu i napisao na objavi na društvenim mrežama: „Ja sam Toma Kovačević, moji se bave pčelarstvom i ja sa njima, i želim da vam ponudim svoje proizvode”. To je bila prva objava i odatle je sve krenulo, priseća se on.
Danas, nakon pet godina postojanja brenda, on je prepoznatljiv, iako je pčelarenje u svojoj suštini ostalo potpuno isto kao i decenijama unazad. Fokus na marketing i etikete podigao je proizvode na viši nivo, ali srce posla kuca u košnici.
Dinamika prirode i težak fizički rad
Pčelarstvo nije posao koji se završava sa prolećem, kako mnogi laici misle. To je celogodišnji ciklus u kojem čak i januar donosi obaveze, poput provere stanja hrane nakon velikih minusa.
– Sezona, koja obuhvata proleće i leto, rezervisana je za najteži fizički rad koji često počinje čim svane, kako bi se izbegle najveće vrućine na sunčanim pčelinjacima, kaže Toma.
Rad na pčelinjaku zahteva kondiciju, ali i specifičan pristup životinjama. Toma i njegov otac neguju poseban odnos sa svojim pčelinjim društvima, birajući minimalnu zaštitu. Takav rad omogućava im da prate narav svakog društva, jer, kako Toma ističe, nijedna košnica nije ista. Postoje društva koja su genetski predisponirana da skupljaju više polena, neka idu na med, dok su druga agresivnija ili mirnija.
– Fizički deo posla je najzahtevniji – nošenje i seljenje košnica, prenošenje meda i rad na visokim temperaturama. Radimo sa minimalnom zaštitom, jer smatramo da je tako lakše: sa rukavicama se pčele više gnječe, gubi se osećaj između čoveka i pčela, a društvo tada postaje mnogo agresivnije i čovek praktično bude blokiran.
Najveći izazov modernog pčelarstva je nestabilnost vremena u poslednjih nekoliko godina. Pčelari se ne bune bez razloga na kišu ili mraz, jer pčelama najviše šteti kada se, maltene, četiri godišnja doba smene u roku od jednog dana. To zbunjuje društva, koja u decembru, zbog iznenadnih 15 stepeni, pomisle da je stiglo proleće, pa matica počne da zaleže jaja.
Ova nestabilnost, uz bolesti poput varoe (pčelinjeg krpelja), dovela je do velikih gubitaka u košnicama širom sveta. Od nekadašnjih dvesta košnica, trenutno imaju pedeset, sa ciljem da ove godine ponovo dosegnu brojku od sto, što smatraju idealnim za kvalitetnu prodaju na malo.
Savremeno pčelarstvo odvija se u uslovima stalnih klimatskih oscilacija, zbog čega više nema prostora za rutinu. Umesto oslanjanja na kalendar i proverena pravila, pčelar je primoran da bude neprestano prisutan na terenu.
Stari udžbenici i iskustva pčelara od pre nekoliko decenija više nisu dovoljni. Nekada se tačno znalo kada se šta radi, dok danas čovek mora biti svakodnevno na terenu, otvarati košnice i pratiti šta se dešava u realnom vremenu.
Seljenje na Frušku Goru
U svetu gde se pčelari bore sa nelojalnom konkurencijom i falsifikatima, Toma savetuje potrošače da budu oprezni. On ističe da je prirodni med često vizuelno „nesavršen” u odnosu na onaj koji je napravljen veštački da bi pogodio idealnu boju i gustinu.
– Došlo je takvo vreme da ljudi koji kupuju domaće proizvode moraju da analiziraju proizvođača, a ne samo proizvod — da vide da li postoji poverenje, kroz priču, prisustvo na mrežama i lični kontakt na manifestacijama. Manipulacije sa medom danas su, nažalost, veoma velike.
Kao jedini pravi test, pored poverenja, Toma izdvaja specifičan miris i ukus koji se ne može iskopirati – onaj osećaj kada probate med i on vas podseti na miris cveća i trave dok ležite na livadi.
Pitanje cene je takođe važno. Kilogram meda, koji košta oko 1300-1400 dinara, predstavlja investiciju u zdravlje, ali i pokriće za velike troškove proizvodnje. Za razliku od bagrema koji im je, kako Toma kaže, „ispred kuće”, lipov med zahteva selidbu na Frušku Goru, što podrazumeva transport, plaćanje kamiona i stalne obilaske, čineći ga u krajnjem zbiru skupljim za pčelara, iako je na tržištu često jeftiniji.
– Iako nam je bagremov med glavni proizvod, stalno tražim načine da ostanem aktuelan. Bio sam među prvima u Srbiji koji su ponudili kombinaciju meda i sušene aronije — to je u tom trenutku bio pravi „bum”. Danas, kada gotovo svaki pčelar nudi razne ’džemove’, med sa borovnicom, jagodom ili drugim voćem, trudim se da ne izgubim suštinu i da ne postanem samo još jedan u nizu.
Takođe, balansiranje između uzimanja polena i perge od pčela i ostavljanja dovoljno hrane za njihov razvoj je ključno. Bez perge nema života za pčelinje društvo, pa pčelar mora biti mudar da ne uzme previše na uštrb snage zajednice.
Možda najvrednija pouka koju je Toma izvukao iz decenija provedenih sa pčelama nije ekonomske prirode. On pominje priču sveštenika Petra Popovića, koja savršeno ilustruje odnos čoveka i pčele: pčele su ogledalo našeg unutrašnjeg stanja.
– Kad god čovek uđe nervozan i pokuša da na silu odradi posao, pčele mu to jednostavno ne dozvoljavaju. Hteo ne hteo, mora da izađe napolje, da zastane pet–deset minuta i da se vrati smireniji. Na kraju, kako volim da kažem, jedna buba nauči te da moraš da budeš miran.
Pčelarstvo ga je naučilo strpljenju i razumevanju ciklusa života. Nakon loših godina uvek dođu one bolje, a pčele na proleće svojom snagom mogu da nadoknade zimske gubitke. To je lekcija o pozitivnom razmišljanju i saznanju da se do pravih rezultata ne može doći preko noći, ali da oni, uz trud i smirenost, uvek na kraju dođu na svoje.
Ova priča iz Maršića nije samo o prodaji meda, već je to svedočanstvo o tome kako jedna porodica, kroz rad sa najvrednijim bićima na planeti, čuva tradiciju, gradi budućnost i, iznad svega, pronalazi mir u skladu sa prirodom.
Piše: Maja Đorđević
