Na ulazu u Tejn dočekuje nas Džejson Ulrik.
Mali grad na severu Škotske izgleda kao da je izašao iz bajke. More, jezera, zelena brda i stare kamene kuće stvaraju prizor koji je teško opisati. Sve je mirno, ali se iza te tišine oseća vekovima građena istorija.
Tejn je jedno od mesta u kojima je snažno prisutna tradicija škotskih klanova. Ovde se nalazi i Tain & District Museum and Clan Ross Centre, muzej koji čuva uspomene na prošlost ovog kraja, ali i posebno mesto posvećeno klanu Ros.
Rosovi su vekovima bili jedna od važnih porodica severa Škotske.
Njihovo ime vezano je za velike posede, stare dvorce i događaje koji su oblikovali istoriju ovog dela zemlje.
U muzeju danas možete pronaći brojne tragove tog nasleđa.
A među njima je i priča o jednoj ženi – dr Elizabet Nes Makbin Ros.
Džejson Ulrik godinama je istraživao njen život i rad. Pokazuje nam fotografije, dokumenta i porodične tragove. Priča o ženi koja je iz ovog malog škotskog mesta otišla u svet, a svoj život završila u Kragujevcu.
Zanimljivo je da se o Elizabet Ros danas možda više zna u Srbiji nego u njenom rodnom kraju.
U Kragujevcu njeno ime nije samo istorijska činjenica. Postoji ulica koja nosi njeno ime. Omladinska organizacija Crvenog krsta nosi naziv Društvo dr Elizabet Ros. Svakog 14. februara održava se pomen na grobovima tri Britanke koje su umrle pomažući Srbiji.
U Tejnu se njena priča ponovo otkriva.
A zašto je ona toliko zanimljiva?
Zato što je njen život bio gotovo neverovatan.
Od Persije do Srbije
Rođena je 1878. godine. Medicinu je završila u Glazgovu 1901. godine, u vreme kada je žena lekar bila prava retkost. Ali Elizabet nije želela miran život. Radila je na škotskim ostrvima, a zatim je otišla u Persiju, današnji Iran.
Tamo je počelo jedno od najneobičnijih poglavlja njene biografije.
U početku je radila kao pomoćnica jermenskog lekara. Kasnije je otvorila sopstvenu praksu. A onda je otišla među Baktiarije.
Baktiariji su bili veliki nomadski narod koji je vekovima živeo na području planina Zagros, na prostoru današnjeg jugozapadnog Irana. Imali su snažnu plemensku organizaciju, svoje poglavare i veliki uticaj u tom delu zemlje.
Za mladu lekarku iz Škotske, odlazak u takvu sredinu bio je veliki izazov.
Elizabet se nije povukla. Živela je među Baktiarima i lečila članove njihovih porodica. Posebno se brinula o ženama, kojima zbog običaja i načina života često nije bilo lako da dođu do lekara. Vremenom je stekla njihovo poverenje – toliko da su je proglasili poglavicom.
Nije to bio život bez opasnosti. Jednom prilikom izgubila se u pustinji i bila opljačkana. Morala je da traži pomoć kako bi se vratila na sigurno.
Svoja iskustva kasnije je pretočila u knjigu „A Lady Doctor in Bakhtiari Land“.
Ali, ni Persija nije bila kraj njenog putovanja.
Elizabet je jedno vreme radila kao brodski lekar. Putovala je prema Indiji i Japanu, a smatra se i jednom od prvih žena koje su radile kao brodski hirurzi.
Vratila se u Persiju, a onda je počeo Veliki rat. Čula je da je Srbiji potrebna pomoć. Nije mnogo čekala.
Prijavila se kao dobrovoljac i početkom 1915. godine stigla u Srbiju. Ubrzo je došla u Kragujevac, grad koji je tada bio jedno od najtežih žarišta epidemije pegavog tifusa.
Prva rezervna vojna bolnica bila je prepuna.
U njoj je lečeno oko hiljadu ljudi. Uslovi su bili strašni. Bolest je odnosila živote pacijenata, ali i lekara i medicinskog osoblja. Elizabet je radila danonoćno. Znala je koliko je opasno. Ipak, ostala je. Nedugo zatim zarazila se i sama.
Umrla je na Svetog Trifuna 1915. godine (14. februara). Tog dana trebalo je da proslavi svoj 37. rođendan.
Sahranjena je u Kragujevcu, pored Mejbel Dirmer i Lorne Feris, dve Britanke koje su takođe izgubile život pomažući obolelima. Na spomeniku ostale su reči: „Narodu ste srpskom darovali srce.“ I više od jednog veka kasnije, Kragujevac to srce pamti. Svake godine, na godišnjicu njene smrti, kod grobnog mesta okupljaju se predstavnici grada, diplomatskog kora, Crvenog krsta i građani. Ali, ove godine, priča o Elizabet Ros dobila je i jedan novi, simboličan nastavak.
Novi eksponat u muzeju
Prilikom posete Tejnu, muzeju smo poklonili tanjir sa likom Elizabet Ros. Portret je na tanjiru ručno oslikala umetnica Beba Kopitović, koja se bavi oslikavanjem keramičkih tanjira. Poklon je ostao u muzeju kao mali znak zahvalnosti i prijateljstva između Srbije i mesta iz kojeg je Elizabet potekla.
Ideja je da njen portret sa tanjira bude iskorišćen i za izradu razglednice koju bi muzej prodavao svojim posetiocima.
Tako bi se priča o jednoj Škotlanđanki koja je svoj život završila u Srbiji ponovo vraćala u svet – ovoga puta iz njenog rodnog Tejna. U Tejnu danas ponovo otkrivaju njenu priču. U Kragujevcu ona nikada nije bila zaboravljena.
Dve udaljene tačke na mapi.
Jedna žena i veza koja traje duže od jednog veka.
Upravo takve, manje poznate veze između Srbije i Ujedinjenog Kraljevstva istražuje veliki dokumentarni film „Rame uz rame”, realizovan u britanskoj produkciji.
Film je posvećen odnosima dva naroda, sa posebnim akcentom na 110 godina od Velikog rata i na ljude čije su sudbine povezale Srbiju i Britaniju.
Elizabet Ros je jedna od tih priča.
Možda je zato danas najlepše kada u Tejnu izgovorite njeno ime, a neko vam uzvrati pričom o Kragujevcu.
Jer, istorija ponekad ne povezuje zemlje preko granica. Povezuje ih preko ljudi.
Piše: Bojan T. Dragićević
